Prolazi jedan junski dan, miran i topao, posmatram tu životnu igru koja me odvodi u sjećanja do široke i mirne rijeke koja u svom talasanju čuva ljubav.
U uskim ulicama Praga ili na mostovima Vltave taj ljubavni šapat još se može čuti, pod uslovom da ste dovoljno osjetljivi i prijemčivi za čuda. Riječ je o Mileni Jesenskoj i Kafki, stvaraocima koji su dali poseban sjaj češkoj kulturi i svjetskoj književnosti.
Milena u svojim člancima i knjigama podstiče žensku smjelost i samosvjesnost, Kafka u romanima, koje objavljuje Maks Brod poslije njegove smrti, pismima i pripovijetkama dotiče i strahove i nade današnjice.
Kad se zatvori posljednja stranica Procesa, postaje jasno da čovjek nije u stanju da objasni šta je zaista on sam. Budući da je udaljen od svoje suštine, živi po zakonima slučaja.
Milenin život je okončan u logoru u Ravensbriku, gdje su odvedeni mnogi Jevreji i intelektualci, a život Kafkin je bio kratak, okončan bolešću u sanatorijumu nadomak Beča. Mileni je Kafka napisao oko 130 pisama, koja su duboki odraz traženja malo svjetlosti u drugima.
A ja sam jedne junske noći u tom gradu tragala za odbljeskom te ljubavi i čula šapat njihovih duša:
– Idi, idi, nema u meni radosti. Muče me strahovi i teško osjećanje da sam u odnosu na druge ljude mali, nizak, ništavan. Oduvijek me to mučilo. I kad me neko duže gleda, bojim se da će to vidjeti i u tačkicama mojih zjenica. Milena, kako mi možeš vjerovati? Zbunjen sam tobom i ushićen – govori brzo i isprekidano još mlad čovjek, uska i lijepa lica.
– Toliko si smjela, i misao ti je prava, od jedne cjeline, tvoje!
Žena pored njega je mirno i tužno slušala. Uhvati ga za ruku i prinese njegov dlan obrazu. Ništa nije govorila, čekala je da nastavi.
– Ja se rijetko u razgovoru ovako razotkrivam, ali tvoja stišanost je put do moje kolebljivosti. Volim tvoje tišine, i suprotne su svemu onom što radiš izvan mjesečine – zastao je malo, ljubeći joj dlanove, pa nastavi:
– U vlastitom samoosjećanju klatim se između dvije moćne struje – osjećanja niskosti i osjećanja da ga mogu ipak suzbiti i pokazati drugo lice svijetu. Kada me prva struja nosi, moji kompleksi se vide čak i u pokretima. Sve doživljavam uvredljivo, i tvoju ljubav. Moj život je često na ivici nekog sunovrata. Možda jesam danju bitan jurista, ali mi noću mnogo toga postaje bolno i poražavajuće. Poražava me ogroman rascjep u meni, i nemam od njega odbrane. Od oca sam umio da se odbranim, nemoj da misliš da njega izostavljam.
Govor mu prekide kašalj. Kada se obrisa platnenom maramicom i popravi šešir, nastavi:
– Iz svoje fragmentarnosti, pokušavam shvatiti dramatiku svijeta i naslućujem ogromnu tragiku budućih dana.
Zastadoše na mostu i zagledaše se u mirnu i široku rijeku.
– Govorila si mi sinoć o nekoliko društvenih zakona: prvi je da štedim druge i budem prijatan i prema onim koje ne volim. Ja nemam vaspitano srce da bih to mogao. Iskrenost je jedno od najtežih i najvažnijih ljudskih dobara – najveća kazna i najveća nagrada. Moguća je samo između najintimnijih prijatelja. Volim distancu, u susretu sa ljudima čuvam svoju privatnost, kada se pređe ta granica izložen sam osudi i zavisti.
Stade, poljubi je u lice i reče glasnije:
– Osjetiš li da naši razgovori nikada nisu dijalog, uostalom svako govori jezikom samoće. I oni moji junaci koje si prevodila govore samoćom. Bolno im je kad su upućeni na dijalog. Sve se više osvrćem na sjenke i neverbalnost, bitni su mi kamenolomi, prozori, tavanice, vrata. Stvari, vječiti simboli…
Ostatak njegove misli se gubio i vidjeh da se Milena okrenula prema njemu i isprekidano govorila kroz plač:
– Odlaziš od mene, osjetim… Ti si najčudniji čovjek koga sam upoznala i ništa me u životu nije toliko promijenilo kao jedan pogled do tvog srca. Koliko si plemenit i nikada je ne pokazuješ, najljepše stvari činiš tiho, sa stidom, u potaji…. (Put ka jednostavnosti, Jesenska).
Njen isprekidani govor se gubio, a mene nečija ruka dohvati za dlan i povuče:
– Hej, tražim te po ovim uličicama, a vidi je, ona se zabuljila u rijeku – prenu me glas drugarice i njen široki osmijeh.
Uhvati me ispod miške i povede prema hotelu; osvrnem se još jednom i na mjesečini vidim njihova tijela slivena u jedno.
Još dvije godine nakon njihovog rastanka, Milena Jesenska odlazi na poštu očekujući Kafkino pismo.
Autorka je profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu