Magazin

Srpski vizionari tehnosvijeta (14): Drama "Istočni greh"

Manifest sjajno inauguriše ideju barbarogenija, tip zenitističkog idealnog čovjeka utopije koji u sebi spaja osobine mističnog novočovjeka s entitetima koji obitavaju u nematerijalnom prostoru.

FOTO: WIKIPEDIA

Prvi čovjek jedne takve zenitističke utopije je Adam iz Micićeve drame “Istočni greh”.

Čitav dramolet nastao je kao dekonstrukcija mita o postanju iz prve knjige Mojsijeve. Micić nimalo slučajno ne započinje svoju dramu od sedmog dana postanja, dana kada je Bog već završio svoju utopiju – Zemlju, jer se samo ono što je već stvoreno može obrušiti.

Bezbožni čovjek čiste savjesti kakav je Adam barbarogenije ne želi da mu svijet bude unaprijed zadat, već želi da sam bude božanski kreator. Micić stoga dekonstruiše imaginativnu sliku Starog svijeta, da bi na njenim ruševinama konstruisao sliku svijeta primjerenu barbarogeniju. Utopijska arhitektonika i socijalizacija vizije raja stoga su prva stvar koja se dekonstruiše. Slika suncem obasjane prirode prepune zelenila, cvijeća i drveća, rajskih plodova među kojima se pojavljuju čovjek i žena u prvoj knjizi Mojsijevoj pripadaju utopijskog arhitektonici starozavjetnog pisca.

Utopijska socijalizacija u istoj knjizi osnova je gradnje čitave jevrejsko-hrišćanske civilizacije. Postoji svemogući vladar Bog i njegovi podanici ljudi – muškarac i žena. Društvo koje oni oblikuju počiva na hijerarhiji, sve zakone i sve vrijednosti propisuje vladar, na taj način svojim podanicima ukidajući slobodu. U Micićevoj drami viziju suncem obasjane prirode zamjenjuje vizija Urvine smrti na kojoj sjedi bog Savaot. Sedme noći postanja njega okružuje “vječnost crna i bezdana, što šumi tešku sablasnu muziku umiranja” (Lj. Micić, Istočni greh, “Polja”, str. 383).

Savaot Ljubomira Micića personifikacija je jednog demonskog boga, više nalik zloćudnom čovjeku nego nekom nebeskom biću. Umorni i bolesno blijedi Savaot kao da je junak jednog Markiza de Sada, koji uživa u mučenju i patnji prvih ljudi Adama i Eve. U ovako izmijenjenoj utopijskoj arhitektonici i socijalizaciji mita o postanju, Micić razvija svoju priču. Adam i Eva su naprosto sputani da počine grijeh tjelesnog sjedinjavanja.

Zanimljiva komparacija dekonstrukcije mita o postanju mogla bi se postići analizom Micićevog “Istočnog greha”, Krležine drame “Adam i Eva” i Ilićevog “Prvog greha”. Junaci su zarobljeni i usamljeni u vještačkom raju koji je bog stvorio da bi ih mučio. Savaot uživa u njihovom bolu i nemoći, da budu samosvjesni i slobodni, te da otkriju razloge svoje fizičke patnje.

Uloga Lilis, tajanstvene ženske snage, u Bibliji predstavljene u tijelu zmije, u Micićevom dramoletu je vrlo bitna. Lilis je glavni aktant dekonstrukcije biblijskog mita u “Istočnom grehu”. Jevrejska mitologija u Lilit ili Lilis vidi prvu ženu, Adamovu majku, koja se na mističan način preobrazila u Evu, Adamovu ženu. Sličan mit postoji i u indijskoj hindu religiji, gdje se Šakti, božanska majka, preobražava u Kali, ženu božanskog muškarca Šive.

U jednoj od ezoteričnih frakcija hindu religije, tantrizmu, božanska majka Šakti predstavlja žensku seksualnu energiju, pasivni princip kreacije metaforično dat u liku zmije. Kundalini Šakti ili zmijska snaga u tantrizmu, centralni je element sjedinjavanja pojedinačnog s apsolutnim. Zmijska ženska snaga Lilis osnovni je pokretač buđenja seksualnosti Adama i Eve u “Istočnom grehu”. Lilis je ta koja se prva usprotivi volji boga Savaota, aktivirajući svijest edenskih ljudi, pobunjujući ih da počine grijeh i da svojom voljom unište svirepog gospodara. Drama “Adam i Eva” tako ostaje kao odličan primjer utopijske imaginacije samobitnog srpskog barbarogenija Ljubomira Micića.

Ljubomir Micić se na mapi srpskih duhovnih vizionara izdvaja kao autohtona pojava. Oblačio se kao dendi i bio je otmena pojava, što se veoma dobro moglo vidjeti u filmu Karpa Aćimovića Godine i Branka Vućićevića “Splav meduze”, u kojem lik Micića sjajno igra glumac Frano Lasić.

Njegov zenitizam kao pokret potpuno se primio u Evropi, a naročito u predstaljinskoj Rusiji, prepunoj neobičnih umjetničkih eksperimenata. Zajedno s Brankom Ve Poljanskim, Micić je svesrdno radio na svom avangardnom projektu dugi niz godina. Njegova vizija tehnosvijeta budućnosti, u kojem bi specijalno mjesto zauzimala mitologija Balkana, bila je, dakako, novina u prvoj polovina XX vijeka. Proklamacije, manifesti, pjesme, pamfleti, drame, sve se kod Micića ujedinilo u objavi njegovih utopijskih vizija.

Njegova ekscentričnost slična je ekscentričnosti drugih velikana poput Mitrinovića i Tesle. Oni su naprosto bili svjesni da ne pripadaju vremenu u kojem su živjeli, već nekom budućem koje će doći.

(Nastaviće se)