Premda je tako, u njoj je, možda, geneza najfinijih postupaka i veza koje ostvarujemo sa drugim bićima.
Ima posljednjih desetak godina kako moja prijateljica doputuje iz dalekog svijeta da, kako reče, osjeti miris neba, rijeke i trava djetinjstva. I tih petnaestak majskih dana za mene postanu Petrakovi dani, kako je Ćopić rekao, dani gotovo dječije radosti. Oni su mimo svih drugih dana u godini – ispremetani od sjećanja, od pridošle mašte, laki i smisleni pod proljetnjim suncem.
Najčešće šetamo uz rijeku i njeno disanje otvara nam srca. Slušam o teškim danima, samoći, o zabavama na kojima si reda radi, haljinama i putovanjima koja su mast hev, i kako ti ljudi žive u sličnim stanovima ili kućama, nose sličnu obuću, žene se šminkaju na isti način i nemaju čime da se izdvoje. Kad sam je pogledala u nedoumici, pomislivši što bi to bio problem, nasmiješi se (zna mi misao), uhvati pod ruku kao dijete i nastavi: E pa, vidiš,taj veliki nedostatak nečeg ličnog, nedostatak individualnosti, plaćamo nepotrebno skupim i nepraktičnim stvarima. Nije bilo predmeta u školama koji bi nas naučio da je vrlo mala i upitna individualnost koja se tako kupuje, i da se ona ne pokazuje značićima gdje je srce, već postupcima i pogledima koji nisu prazni. Znaš da mi je oduvijek bila sumnjičava individualnost kupovna, i ona glasna, preglasna i koketna. Nema tu nikakve potrebe duha ili potrebe intelekta da se rve sam sa sobom i potrebe, što bi rekla pjesnikinja Dafi, da katkad zuriš iza vlastita lica. Baš to iza vlastita lica razlikuje jednog od dvadeset drugih. Razlikujemo ga kad napravi pokret, kad izgovori jednu rečenicu i znamo da je on svoj, sav svoj, i da ta osobnost ima duboke unutrašnje izvore.
Dok je to govorila kroz smijeh, zvonak i čio, učinilo mi se da je satkana sva od jednog dijela, da joj je misao postala čvrsta i da za nju nema važnih i nevažnih stvari, sve su bitne i sve su osjetljive. Kada je duševno povrijeđena, pretrpi i otjera uvrede. Nikakve ožiljke nisu ostavile u njenom oku i smijehu. Naučila je i mene da od nezadovoljstava ne stvaram pristup svemu, pristup životu. Nekoliko pobjeda nad sobom mijenja mnogo, glačaju se ogrubjeli dijelovi u nama, a lako i brzo ogrubimo.
Gledamo vrbe u vodi i bjelkaste oblake, osjećamo miris bilja sa brežuljaka, i dio neba koje nas je odredilo; utisnulo svoje boje i mirise u dušu. Izgleda da je prostor najranija indoktrinacija. Još ako imamo sreću da pored nas bude neko ko umije da obraduje i kaže ono što treba, eto radosti koja ostaje unutra godinama. I ta me misao učini tako srećnom da uzmem njene ruke i stiskam ih uz svoje obraze.
Klica ljepote dijeljenja misli, tuge, radosti sa drugim bićem drevna je i utkana u najstarija pisana djela svijeta. Sjetimo se iz sumerske književnosti čudesnog prijateljstva Gilgameša i Enkidua, koji i u našem vremenu mogu biti obrazac kako da se iskorači iz lične psihološke drame i istinski posveti pažnja drugom čovjeku. Razumijevajući snagu i slabosti, strasti i žudnje dragog bića, otkrivamo u sebi urođenu radost, jednostavnu i prijatnu. I sama činjenica da u nekom gradu ima neko ko nas razumije i voli, kap je sigurnosti u sebi. Sjetih se i pisma koje je Branko Ćopić napisao prijatelju Z. Dizdareviću, vjerovatno u noći kada se sve činilo bezizlazno i stradalno. I njegova duboka vjera u drugog čovjeka pretočila se u zlatnu bajku o ljudima, Baštu sljezove boje.
U prijateljstvu ima mnogo neistrošenosti i slobode čije porijeklo nije lako odrediti. Možda je tamo gdje osjetimo nebo i ono nam šapne da je veoma važno imati radostan dan. Dan bez sitnih nerviranja, u kojem je naša preosjetljivost dašak slobode, koje se ne stidimo i ne prikrivamo neosjetljivošću. Kada je prepoznamo u drugom biću, počnemo ga doživljavati kao sebe, a tako su proisticali stihovi na glinenim pločama, skaske, epistole.
U tom dodiru dviju ljudskih duša pronađe se dio neba obojen večernjim sjajem.
Autorka je profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu