Njegovo ime nosi Fudbalski stadion “Sloge” u Gornjim Podgradcima, a portret Milutina Vučkovca, na školi u ovom mjestu, podsjeća na njega i njegovo veliko i važno djelo. Na današnji dan, 26. marta, 2021. godine, preminuo je doktor Vučkovac.
Posljednji put u Gradiški boravio je prilikom otvaranja spomen-česme Diani Budisavljević, humanitarki iz Austrije koja je u Drugom svjetskom ratu iz ustaških logora izbavila nekoliko stotina kozaračke djece.
Milutinov sin Siniša kazao je za Srpskainfo da je Milutin volio Podgradce i Gradišku, te rado i često dolazio u ta mjesta.
– Zahvalni smo mnogima koji su uvažavali i poštovali moga oca. On je na nas, svoje potomke prenio ljubav prema rodnom kraju. Zato, uveliko poštujemo počasti koje Milutinu, u njegovom zavičaju, ukazuju Gornji Podgradci, FK “Sloga”, OŠ “Mladen Stojanović”, gradiški muzej, a naročito Grad Gradiška i gradonačelnik Zoran Adžić – kazao nam je Siniša Vučkovac.
Brojni su događaji, svečanosti i skupovi na kojima je Milutin Vučkovac bio čest i rado viđen gost. On je, prilikom posljednje posjete Gradiški, otvorio izložbu fotografija posvećenu Diani Budisavljević i pustio vodu na spomen česmi u gradskom parku, posvećenu ovoj humanitarki. Doktor Vučkovac, tada je kazao da su njegova osjećanja pomiješana.
– Ispleli su se sreća zbog ovog događaja i tuga zbog sjećanja na moje djetinjstvo i rat u kojem je Diana Budisavljević pokazala da su u vremenu zla postojali dobri ljudi. Među njenom djecom, kako smo uvijek govorili, najviše je bilo djevojčica i dječaka odavde, iz Potkozarja, iz gradiških sela – pričao je Milutin Vučkovac u parku pored Save u Gradiški, tiho, polako, ali odlučno i jasno šaljući snažne poruke koje su okupljeni ispred Spomen-česme Diani Budisavljević, na kojoj je bakarni reljef sa njenim likom, pažljivo slušali kao jedinstvenu lekciju ljudske patnje i ljudskog dobročinstva.
Često je Vučkovac govorio i o svome djetinjstvu u ratu i logorima NDH.
– Pamtim svoj odlazak u logor, u proljeće 1942. godine. Sve do prelaska Save, nisam se plašio, nisam shvatao šta nam se sprema. Kada su od nas, tu odmah preko velike rijeke, u Staroj Gradiški, odvojili djeda Milu, učinili su to veoma grubo, a moje slabašno srce se steglo, zatitralo, uzdahtalo. Mnogo sam se uplašio, plakao, jer sam ostao bez svoga djeda, svoga zaštitnika. Njemu sam bio mnogo privržen, vodio me svuda. Shvatio sam šta nas je snašlo. Patio sam za kućom, za svojim selom, za drvenim kolima u kojim sam se vozio dok je djed vodio volove. Taj moj svijet kratkotrajne sreće, djelić lijepog djetinjstva se u trenutku razorio i nestao. Mnogo sam plakao, besakrajno tugovao – otvorio je dušu, pobudio u sebi davne, ali nikad zaboravljenje događaje iz ratom razorenog djetinjstva.
O tim sjećanjima uglednog ljekara, više puta pisali smo, ali su njegova sjećanja, za slušaoca i čitaoca, uvijek svježa, jedinstvena, poučna i važna.
Sjećam se, iznosio nam je životnu ispovijest ugledni ljekar, kada je u Gornjim Podgradcima, u mome rodnom mjestu, gorjela pilana 1941. godine. Pucalo se, treštalo, a mi smo bili uplašeni. U tom grotlu zla, sa majkom Draginjom krenuli smo u bijeg od ustaša. Čim smo stigli u Staru Gradišku, nakon što su ustaše otjerale djeda, razdvojili su djecu i žene od muškaraca. Kolona nejači se zaustavila u Jablancu, jednom od sabirnih centara jasenovačkih logora. Majke su djecu prehranjivale kuvanim i tucanim kukuruzima. U Jablancu su, potom, ustaše odvojile djecu od majki.
Milutin Vučkovac je u ustaškim logorima proveo više od pola godine.
– Gledao sam kako moji vršnjaci umiru promrzli i neuhranjeni. Tek po izlasku Dnevnika Diane Budisavljević, saznao sam da je ona dolazila u Jablanac. Ona je pomogla mnogima da se spasu. To što sam kao dječak gledao smrti u oči, doprinijelo je da ispunim očevu želju, završim Medicinski fakultet i posvetim se novim životima. Porođajni dječji plač uvijek se razlikovao od onog kojeg sam upoznao kada sam ja bio dječak – priča poznati ginekolog vraćajući se uporno na teme iz svoga djetinjstva, na logorovanje i na Drugi svjetski rat, na neprijateljsku ofanzivu na Kozari.
Ta tuga pratila me i poslije, kada sam se u Jasenovcu rastajao od majke Draginje i od svih mojih.
Duga je i bolna ispovijest Milutina Vučkovca, a njegova ispovijest potresna. Ni mnogo godina kasnije, slike iz logora nisu izblijedile, izbrisale u njegovim sjećanjima.
– Kada su me ustaše ubacile u stočne vagone i potjerali dalje, u Jastrebarsko, u drugi logor, zajedno sa sestrama Zorom i Jelisavetom, moja majka se kidala od bola, urlikala, gušila se u suzama. Tada sam je poslednji put vidio. Igubila mi se među hiljadama nesrećnika, živih kostura u žici, kada je tovar, taj voz pun djece krenuo uz zaglušujući huk i klepetanje željeznih točkova. To je bilo veoma teško vrijeme, bez vode, bez hrane, bez slobode. Bio sam skrhan bolešću i patnjom, tugovanjem za svojima, za roditeljima i rodbinom.
Povratak iz logora
Vraćali smo se, opisivao je Vučkovac povratak u razoreno selo pod Kozarom, na spaljena kućišta, gdje smo ostajali, ložili vatru na tim ognjištima bez zaklona i krova, spavali pod stablima, jer nismo imali kuda. Po dozrelom voću se sjeća odlaska i povratka iz logora.
– U logor sam otišao u junu 1942. godine, u vrijeme kada prve jabuke dospijevaju. Po tome sam zapamtio svoj odlazak isto kao i povratak kući, u jesen, gdje su me opet dočekale rodne voćke, puni voćnjaci jabuka koje niko ne sakuplja, koje niko ne bere, niti kosi travu.
Po završetku rata i života u domovima ratne siročadi, stalna težnja za Milutina bilo je školovanje. Medicinski fakultet završio je u Beogradu a kasnije i specijalizaciju iz oblasti ginekologije. Usvršavao se na klinikama u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Novom Sadu.
Mnoge njegove kolege učile su od primarijusa i doktora, profesora i iznad svega, dobrog čovjeka. Dobitnik je mnogih priznanja, Plakete gradova Banjaluka i Gradiška, za doprinos razvoju medicine, za humanost i napredak društvene zajednice.
FK “Sloga” Gornji Podgradci
Doktor Vučkovac je iznad svega volio fudbal. U dresu FK “Sloga” odigrao je više od 500 utakmica.
– Fudbal mi je davao snagu, volju, želju da pobijedim, da se stalno nadmećem. Nastojanje da uvijek, postavljene zadatke uradim što prije i što bolje, to je tekovina iz djetinjstva, iz vremena kada sam sakupljao šljive, sijeno, nosio i cijepao drvo… U fudbalu sam stekao mnogo prijatelja, proputovao cijelu Krajinu, stigao u sva sela i gradove… Tokom studija u Beogradu, igrao sam u BSK. U velikom gradu prijatelji su me podsticali da pristupim velikim klubovima, ali to nije bila moja prokupacija – kazao je Vučkovac.
On je često govorio da su se Podgradčani, poznati po oprečnim stavovima po mnogim pitanjima, ali da su bez izuzetka saglasili se da sportskom centru daju njegovo ime.
Danas, 26. marta, igrači “Sloge” i klupska uprava, navijači ovog kluba duge i bogate istorije, na utakmici protiv “Lauša” u Banjaluci, u Regionalnoj ligi Republike Srpske, igraju za Milutina Vučkovca i za njegovu fudbalsku opsesiju u istom dresu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu