Danas je teško naći dobrog električara, majstora za grijanje, molera, vodoinstalatera… Otišli. Kao što su kofere, za zauvijek, do sada spakovali i tesari, građevinci, varioci, ljekari, inženjeri. I njihove porodice.
Kako normalne zemlje otvoriše vrata za zanatlije iz trećih zemalja tako se stvori gužva na izlazu. Prije dvije tri godine nama, kojima smo trebali usluge majstora, bilo je puno lakše. Brojevi “visili” na internetu i na banderama. Ne može jedan, može drugi. Majstori jedva čekali da ih ljudi zovi, više posla, više para.
Malo ko je odbijao posao. Danas to rade, jer ih ono malo preostalih ne može stići ne sve strane i adrese. Čestiti uvijek posla imaju. Ima i zabušanata. Zovete ih, obećaju, pa ne dođu. Ali, njih je manje.
“Danima ne mogu naći vodoinstalatera. Ima nekih brojeva, pozvao, uzalud. Kako je onda u manjim mjestima?” Pita se ovo Banjalučanin koji traga za majstorom. Bezuspješno.
Izgleda da je sve bliže vrijeme kada neće imati više ko da nam popravi veš mašinu ili bojler, pa nam neće biti druge nego “kupuj novo”. Ko bude mogao da priušti. Možda ćemo krečiti sami, kupovati grijalice, pa kada se pokvari – u smeće.
Naučićemo da mijenjamo ventile i gumice. I sve pare ovog svijeta da imamo neće nam vrijediti, jer zanatlija neće biti. Njihov odlazak je gigantski problem. Problem je i školovanje zanatlija. Malo zvanja, još manje đaka, prakse nigdje. Skupo će to sve koštati.
Džaba sada što dobar majstor ovdje može da zaradi kao inženjer, govore. Kada je trebalo da budu cijenjeni, radili su za minimalac. Kome je čudno što su otišli tamo gdje puno rade, ali čestito žive i od svog rada normalno žive?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu