A u njima diše i smiraj i treptaj koji može da odvede čovjeka, strpljivo i nebolno, unutar sebe. To osjećanje nečujnog prelaska i kosi plamičci sunca svemu oko mene daju posebnu boju. Ona ostaje dugo na listovima i cvjetovima u igri života i nestajanja, u prepletu sjaja i mraka.
U prirodi je gotovo sve neprekidna svečanost, puna veselja i igre gdje se akteri stalno mijenjaju, pa je uvijek nova. Stalno je ushićenje i zanos, samo što ga čovjek ne vidi jer je često u muci osjećanja da je izvan toga, da nije na pravom mjestu u pravo vrijeme, a radost oko njega kao da još više podstiče gorčinu i nemoć njegovu.
Kod mnogih pisaca u svjetskoj literaturi, čovjek je besmislen. Njegova misao se obrće oko kratkotrajne buke i bijesa i rijetko stiže do cilja, do istine. Osjećajni, misleni i motorički svijet je često uspavan i automatizovan. Dovoljno je da se ubaci najmanja sitnica u takav automat pa da postane reaktivan do usijanja, a potom hladan i odsutan kao da se ništa nije dogodilo. Da, to iskustvo je i naša realnost, jer najčešće jedno osjećamo, drugo govorimo i sasvim suprotno od toga činimo. Možda smo i mi, kao i mnogi od tih likova, suviše pojednostavili našu koncepciju svijeta da ga ne možemo više doživljavati u njegovoj složenosti i u novim kategorijama. Možda smo izgubili staništa kakva imaju ptice, drveće ili zvijezde pa djelujemo kao bezdomnici i stranci, i neko ko ostaje po strani. Literatura, isto tako, simboličnošću upućuje da nam niko ne može reći kad je kraj putovanja ili da nas možda čeka veći dom, veće ushićenje, veće bogatstvo od sveg koje smo do sada iskusili. Kada događaji postanu sjenke, a doživljaji propupali cvijet, najdublje strune u nama zatrepere i unutrašnji procesi počinju da se staložnjavaju.
Gledam ove cvjetove u vrtu i osjećam snagu njihovog podzemnog toka, od kog drhtulje i mirise piju, i gledam u kamenje od koje se odbija svjetlost. Recimo da je i čovjek često u ove dvije pozicije: u poziciji bijelog uglačanog kamena i poziciji sjemena. U čemu je suštinska razlika – kamen je bez budućnosti u sebi, sjeme u sebi nosi nevjerovatnu budućnost, život koji će biti oslobođen, koji čeka cvjetanje i miris koji će biti raširen na sve strane. Ako razmišljamo da je čovjek, ovakav kakav jest, krajnji proizvod u prirodi, onda mislimo kao egzistencijalisti da je čovjek besmislen. Međutim, ako u čovjeka zavirimo kao potencijal, onda je on priroda koja pokušava da dosegne najvišu tačku, najviši rast. Razvoj unutrašnjeg svijeta, evolucija svijesti, vjerovatno je najviša vrijednost koja se može razviti samo u čovjeku i ne može nezavisno od njega.
U tom smislu, često su mi na pameti dva junaka iz najdražih književnih djela. Evo o čemu je riječ: Kafkin Jozef je oblutak, uglačani kamen, oblikovan u performativnom sistemu i vremenu. Iznenadna i mučna okolnost traži od njega promjenu, prestrojavanje i preispitivanje vrijednosti. Pošto tu promjenu ne iziskuje samo biće junaka, ne iziskuje ga unutrašnji poriv, on čini sve da ostane isti, pasivan i udaljen. Takvog čovjeka Kafka odvodi u tminu, udaljava sa životne pozornice. Ovaj roman sam čitala u nekoliko najtežih životnih situacija zbog toga što me je Jozef K. učio da ne upadam duboko u zamke vlastitog ogorčenja i jake osjetljivosti koja vodi u nedruštvenost i neaktivnost.
Drugi lik je Raskoljnikov, koji mi se obraćao, iz svoje komplikovane osjećajnosti i misaonosti, gotovo prelično (rijetko sam imala ovakav doživljaj likova). Razumjela sam da sve, baš sve oko mene, može biti potpuno blaženstvo u zavisnosti od moje svijesti o njemu. Priroda jeste blažena, ali je nesvjesna tog blaženstva. Cvijet se iz sjemena razvio, međutim, on svijest o tome nema, jednostavno se dogodilo po opštim zakonima koji su dio nesvjesne prirode. I mi znamo i osjetimo da tu nešto nedostaje, nešto krajnje suštinski. To suštinsko smo mi, mi ćemo u cvrkutu i bokoru osjetiti ljepotu i dijelove raja. Majušni čovjekov dio postao je svjestan, a onda su se u njemu iznjedrile sumnje i podjele.
Raskoljnikov je dvojan i mi smo dvojni, i mi smo rascjep. Kad smo srećni, znamo da to neće dugo trajati, i u najsrećnijem trenutku javi se malo gorčine, i ma šta činili, ma šta bili, uvijek smo podijeljeni. Stoga i najsrećniji trenuci u sebi nose i najtužniju mogućnost. Malo je onih koji su iz ovog kolopleta izašli a da im je duša postala pjesnik.
Autorka je profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu