Ne dao Bog da je neko u to vrijeme, bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripada i u kojem mediju da radi, jasno i glasno poručio Šaroviću da se mane ćorava posla, jer je jasno da će od kandidata vladajuće koalicije, Željke Cvijanović, biti glatko poražen.
„Režimlije“, „navijači vladajuće, lopovske vlasti“ i „prodane duše“, najblaže su kvalifikacije koje su ovdašnji, čestiti opozicionari bili spremni da upute svakom ko bi razumno pokušao da ukaže vječitim izbornim gubitnicima na to da je lider SDS loš izbor, da unutar opozicije postoje ljudi s mnogo većim ugledom u narodu te da se Šarović, na raznim funkcijama, nalazio još u vrijeme kad većina današnjih birača nije bila ni rođena.
Izbori su prošli, Šarović je izgubio od Cvijanovićeve s tolikom razlikom da ga čak ni na protestima opozicije niko ne pominje, a SDS, kao najveća opoziciona politička partija u Srpskoj, ponovo se nalazi na novom početku.
Kao stranka koja je početkom burnih, devedesetih godina prošlog vijeka predstavljala narodni pokret i bila najzaslužnija za stvaranje Republike Srpske, SDS je potrebna Srpskoj. Bilo bi, najblaže rečeno, neozbiljno i glupo da o sudbini i odbrani interesa srpskog naroda u BiH danas ekskluzivno odlučuju samo oni koji su za vrijeme rata imali „pametnijeg posla“, baštinili ideje Ante Markovića i pokojnog Saveza komunista, a danas se predstavljaju kao najveće Srbende.
Ma koliko to danas mnogima neukusno i besmisleno zvučalo, bez jakog SDS nema ni Republike Srpske. Pa makar da se takav, snažan i nepotkupljiv SDS, nalazi još 20 godina u opoziciji. U protivnom, Srpska će sve više da liči na Sjevernu Koreju, a opozicionari na odlazećeg lidera SDS koji nikad nije ni imao šansu da pobijedi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu