Sve navedene neljudske crte pokazao je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, izjavljujući da mu je „nepodnošljivo gadljivo“ pominjanje srpske djece ubijene tokom akcije „Oluja“.
Navodni hrvatski „ljevičar“, koji se prije posljednje morbidne izjave o ubijenoj srpskoj djeci proslavio nizom sličnih ispada, zaista je živopisan lik. Tobožnji socijaldemokrata, nakon što je nešto „zakuvao“ sa svojom matičnom strankom iskrena ubjeđenja prvo je iskazao prije nekoliko godina, prilikom protesta takozvanih „šatoraša“ u Zagrebu, odnosno podizanja bizarnog kamp-naselja u centru tog grada od strane krajnje desničarski opredijeljenih hrvatskih „branitelja“.
Ne znajući da ga neko od „šatoraša“ tajno snima, Milanović se u razgovoru s kolovođama tog protesta intimno, iz dubine duše, pohvalio svojim ustaškim „korijenima“.
Zatim je, ne tako davno, tobože ljevičarsko opredijeljeni, simpatični i neposredni Zoki, u nekoj prilici pred kamerama Srbiju i Srbe nazvao „šakom jada“.
Ni po jada ne bi bilo da „ljevičar“ Milanović takvu retoriku koristi samo za domaću političku upotrebu i podilaženje filoustaškom javnom mnjenju. Političari su čudna sorta i svašta znaju da izvale ne bi li prikupili koji glas. Da Milanović ono što govori zaista i misli pokazao je prije par dana, kad je došao u Jajce i tamo punih usta nahvalio hrvatske „branitelje“, koji su u zločinačkoj akciji „Maestral“ od srpskog stanovništva „oslobodili“ Drvar, Bosanski Petrovac, Šipovo, Bosansku Krupu, Ključ…
Priča o neophodnosti pomirenja i praštanja je ljudska i lijepa. Takva bi, po definiciji, morala da postoji među normalnim bićima. Izuzev onih koji su đubrad po opredjeljenju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu