Riječ je o tipu literature koja nije česta na srpskom jezičkom području.
Čime se tačno bave „Narativni lavirint Ulazak“ i „Narativni lavirint – U središtvu“?
– Obje knjige bave se naratologijom, a ona proučava narativne tekstove koje čine izmišljeni ili stvarni događaji o kojima neko nekome pripovijeda (romani, bajke, novinski tekstovi itd.). „Narativni lavirint – Ulazak“ drugo je, prošireno izdanje knjige objavljene 2012. i on nudi teorijski pregled klasične i kognitivne naratologije i primjenu naratoloških analiza na djela srpskih pisaca (M. Bulatovića, S. Selenića, D. Ćosića, I. Andrića, R. Risojevića), dok je „Narativni lavirint – U središtvu“ zasnovan na sferi kognitivne naratologije, a u njemu su se našle analize književnih djela P. Kočića, B. Stankovića, B. Ćopića, R. Bratića, P.Sarića i R. Risojevića.
Kako je došlo do objavljivanja ovih knjiga u izdanju NUB RS?
– Saradnja između onoga ko proučava književnost i NUB RS kao hrama knjige potpuno je prirodna. NUB RS njeguje odnos sa savremenom srpskom književnošću i književnom kritikom i ima sluha za savremene tokove nauke o književnosti, čega je direktan rezultat naša višegodišnja saradnja koja, u sferi izdavaštva, traje od 2012. godine. Obje ove knjige zasnovane su na srpskom književnom korpusu, sva objašnjenja i analize dati su na primjerima iz naše književnosti, što čitaocima olakšava razumijevanje kompleksne naratološke terminologije, a ujedno nudi i jedan drugačiji pogled na djela koja su nam svima poznata.
Da li kao zemlja dovoljno cijenimo i poštujemo naše pisce ili više pažnje posvećujemo stranim i piscima iz regiona?
– Mislim da srpski narod cijeni i poštuje svoje pisce, čija djela čine neodvojiv dio njegovog identiteta, bez obzira na to gdje ti pisci žive ili su živjeli. Strani pisci sigurno mogu da ponude mnogo, ali to što je autor nekog djela stranac ne znači da je knjiga koju je napisao bolja od knjige nekog domaćeg autora. Ljepota srpskog jezika najbolje se i ogleda upravo u djelima onih pisaca kojima je taj jezik dio svakog udisaja i svake kapi mastila u peru kojim su pisali ili otkucanog slova na tastaturi na kojoj pišu. Odnos prema nacionalnoj književnosti treba njegovati od najranijeg uzrasta, kako bi se ona trajno naselila u nama, kao ono skrovito dobro koje nas oplemenjuje iznutra.
Kao profesor šta savjetujete studentima? Na šta treba da obrate pažnju oni, a na šta obični čitaoci?
– Svi smo mi, i studenti i profesori, obični čitaoci, koji čitajući bogate svoj svijet, samo što na različite načine iz s različitih pozicija pristupamo književnosti. I za studente i za sve druge čitaoce važno je da pažljivo biraju šta čitaju, da svoje vrijeme ne gube čitajući knjige koje nisu daleko od nekadašnjih takozvanih vikend ljubavnih i vestern romana koji su se prodavali u kioscima, nego da čitalačko vrijeme posvete kvalitetnim književnim ostvarenjima. I, beskrajno je važno je da čitamo djeci, da ih u svijet književnosti uvedemo u najranijem uzrastu, da u njima gajimo ljubav prema pisanoj riječi i srpskom jeziku, kako pod uticajem i pritiskom savremene tehnologije za taj lijepi svijet ne bi bili izgubljeni.
Da li kao narod dovoljno njegujemo srpski jezik?
– Jezik je jedno od identitetskih obilježja svakog, pa i srpskog naroda. Ako on biva zapostavljen, urušava se jedno od osnovnih težišta na kojima narod postoji i opstaje kao takav. Upravo je zbog toga, u ovom periodu svakojakih svojatanja i preimenovanja srpskog jezika, na svima nama ogromna odgovornost da svoj jezik i pismo njegujemo, čuvamo i promovišemo. U tim naporima veliku ulogu moraju da imaju institucije, prvenstveno one koje se bave prosvjetom, naukom i kulturom. Bez jasno definisane sprege svih tih institucija i svakog od nas koji se jezikom i književnošću bavimo, bez organizovanog djelovanja na zaštiti srpskog jezika, kulture i tradicije, biće veoma teško sačuvati ih neokrnjene u vremenu koje je pred nama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu