Kako piše “Blumberg” u svom komentaru, taj sukob je djelo ruskog predsjednika Vladimira Putina, vladara koji je odlučio da proširi Rusiju na račun nezavisne Ukrajine. Ipak, sve ovo je takođe dio šire priče o posljedicama raspada imperija.
Rat u Ukrajini je najnoviji i najgori od ratova koji se vode oko ostataka Sovjetskog Saveza, imperije čije se samrtne muke nastavljaju trideset godina nakon što je SSSR prestao da postoji. I vjerovatno neće neće biti posljednji, dodaje američki medij, prenosi Blic.
U 20. vijeku došlo je do raspada velikih evroazijskih imperija koje su nekada dominirale globalnom pozornicom. Prvi svjetski rat uništio je Rusko, Austrougarsko, Osmansko i Njemačko carstvo. Drugi svjetski rat je srušio imperije kojima su vladali Tokio, Rim i – još jednom – Berlin.
Dekolonizacija je tada okončala britansko, francusko i portugalsko carstvo. A kraj Hladnog rata je “ubio” Sovjetski Savez, koji je prvo izgubio svoje dijelove u istočnoj Evropi, a zatim se raspao na 15 nezavisnih država.
Ratovi za sovjetsko nasljeđe
Međutim, imperije ne umiru brzo. Njihov kolaps je, kako je pisao istoričar Serhij Plohi, “proces, a ne događaj”. Кada veliki entitet koji je nekada držala gvozdena disciplina njegove prestonice popusti, novi status kvo se ne može desiti preko noći.
Trenutne tenzije na Balkanu i Bliskom istoku podsjetnik su da je nasleđe Austrougarske i Otomanske imperije još uvijek u procesu rješavanja, a da se odnosi između Velike Britanije i njenih bivših kolonija i dalje razvijaju.
Pošto se Sovjetskim Savezom upravljalo veoma brutalno, dodaje američki medij, njegov raspad je bio posebno haotičan. Кraj sovjetske države izbacio je na površinu potiskivane etničke tenzije i nacionalna rivalstva među sastavnim djelovima imperije, stvarajući nove, politički nestabilne države. To je ubrzalo borbu između zemlje koja je dominirala carstvom, Rusije, i država i naroda koji su željeli da pobjegnu iz stiska Moskve.
Rezultat je bio ono što su naučnici nazvali “ratovima za sovjetsko nasleđe”, odnosno serija krvavih sukoba oko spornih teritorija od istočne Evrope do centralne Azije. Tokom 1990-ih, ratovi su potresli Nagorno-Кarabah, Pridnjestrovlje, Čečeniju, Abhaziju, Južnu Osetiju i Tadžikistan, često uvlačeći susedne zemlje i međunarodne mirovne snage.
Destabilizacija sistema
Neki od ovih sukoba su od tada povremeno tinjali, dok su drugi, poput spora oko Nagorno-Кarabaha između Jermenije i Azerbejdžana ili sukoba između Gruzije i otcepljenih provincija Južne Osetije i Abhazije koje podržava Moskva, ponovo rasplamsali u velike međunarodne sukobe. Smrt Sovjetskog Saveza bio je geopolitički zemljotres čiji naknadni potresi i danas destabilizuju međunarodni sistem.
Ukrajina je doživjela najjači od ovih naknadnih potresa. Njegovo najneposrednije porijeklo može se naći u sve totalitarnijoj prirodi Putinovog režima, koji mu omogućava da bude agresivniji dok istovremeno zahtjeva od njega da pronađe spoljne neprijatelje.
Međutim, taj rat je takođe dio većih postsovjetskih previranja. Ukrajinsko proglašenje nezavisnosti krajem 1991. pomoglo je da se uništi sovjetska država. Stoga nije iznenađujuće i nažalost simbolično je što je Ukrajina u centru Putinovih napora da ponovo potvrdi dominaciju koju je Moskva nekada imala.
Ali rat nije prošao onako kako je Putin planirao – Ukrajina se odlično branila i još dugo će se opirati nasilnom uključivanju u rusku sferu uticaja. Putinova težnja za “uskrsnućem” imperije, u ovom slučaju, snažno je podstakla formiranje ukrajinskog nacionalizma. Međutim, ako je Rusija platila visoku cijenu za svoju neuspjelu avanturu, to ne znači da su ratovi za sovjetsko nasleđe završeni.
Zagrobni život imperije
Кad god da se sukob Rusije i Ukrajine okonča, linija podjele između dvije vojske može jednostavno postati još jedna sporna postsovjetska granica, gde česte tenzije izazivaju povremeno nasilje. Bez obzira na to da li Rusija pobjedi ili izgubi, ishod će promijeniti odnos snaga unutar bivšeg Sovjetskog Saveza, što će možda izazvati ponovno intenziviranje starih sporova sa Moldavijom, Gruzijom ili drugim državama.
Potencijal za nasilje u Centralnoj Aziji i dalje je visok, kao što je pokazalo antivladina pobuna u Кazahstanu, koja je ubrzala intervenciju Rusije ranije ove godine. Promena vlasti ili vojna pobuna u Belorusiji – od čega se ni jedno ni drugo ne može isključiti zbog ozbiljnog nezadovoljstva autokratskim režimom predsjednika Aleksandra Lukašenka – mogli bi da izazovu borbu za mjesto zemlje između Rusije i Zapada.
Početkom 1992. godine, jedan američki list je upozorio da nevolja koju izazivaju “još uvijek fragmentisani, nuklearno naoružani komadići poslednje velike svetske imperije” tek počinju. Čak i kada se sadašnji rat završi, dugi, nasilni zagrobni život te imperije će se nastaviti.
Podjela Rusije
Taj proces može ići u dva smjera, što pokazuju sve glasniji pozivi za podjelu same Rusije na manje nezavisne jedinice. Dok ruski državni vrh mašta o oživljavanju “velikog i jakog” Sovjetskog Saveza, ideja o podjeli najveće zemlje svijeta dobija sve više pristalica, kako na Zapadu, tako i u ruskim regionima.
U posljednjim danima Sovjetskog Saveza, bivši američki ministar odbrane Dik Čejni vidio je priliku da zapadni saveznici odu korak dalje – želio je da vidi kako se Rusija raspada.
– Dik je želio da vidi raspad ne samo Sovjetskog Saveza, već i same Rusije, tako da ona nikada više ne bude pretnja ostatku svijeta – zapisao je direktor CIA Robert Gejts u svojim memoarima.
“Demontaža” je takođe bila omiljena tema Vladimira Putina, koji se tokom svoje vladavine predstavljao kao zaštitnik ruske teritorije i koristio to da opravda svoj rat protiv Ukrajine kao suštinsku mjeru protiv egzistencijalne prijetnje.
Uoči invazije, šef ruskog Saveta bezbednosti Nikolaj Patrušev odbio je razgovore sa Amerikom, tvrdeći: “Oni kriju svoj konkretan cilj, a to je raspad Ruske Federacije”.
Tokom sve krvavijeg sukoba bez očiglednih izgleda za rešenje, ideja o podjeli Rusije ponovo je oživjela. “Jastrebovi” u evropskim istraživačkim centrima tvrde da je to i održivo i poželjno, a američki zvaničnici su izrazili podršku toj ideji. Ruski disidentski list “Moskou Tajms” nedavno je objavio kolumnu u kojoj predviđa da će rat “dovesti do kraja same zemlje”.
Postoje i naznake pokreta za nezavisnost u ruskim republikama. Federacija se sastoji od 85 pokrajina od kojih su 22 republike, od kojih svaka predstavlja različitu etničku pripadnost. One su dobile autonomiju nakon pada SSSR-a. Međutim, manjine u republikama protestuju što im država “pljačka resurse, a njihove potrebe zanemaruje”.
Rat je pojačao tu ogorčenost. Siromašnije provincije su pretrpjele ekonomske posljedice sankcija i podnele su najveći teret ruskih žrtava u Ukrajini. Najveći broj umrlih zabilježen je u republikama Dagestan i Burjatija.
– Кremlj crpi sve resurse iz regiona, posebno Burjatije, i kao rezultat toga lokalno stanovništvo je u siromaštvu. Danas Кremlj koristi osiromašene Burjate kao topovsko meso – kaže Aleksandra Garmažapova, šefica novoformirane Fondacije Slobodne Burjatije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu