Prema popisu iz 2011. u Kninu živi 24 odsto građana srpske nacionalnosti. Dakle, svaki četvrti Kninjanin je Srbin.
Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) u ovom gradu je već godinama dio koalicije na vlasti. Anja Šimpraga, Srpkinja iz Knina, je potpredsjednica Vlade Hrvatske. Dakle, Srbi vladaju.
Ali, na ulicama Knina to se ne vidi.
Nije da se Srbi skrivaju i da se stide svog imena i porijekla. Taman posla. Ali se ne razmeću srbovanjem. Oni, jednostavno, gledaju svoja posla.
Djeca idu u školu, gdje uče i ćirilicu i srpski jezik, doduše, ne u redovnoj, nego u dodatnoj nastavi. Idu i na pravoslavnu vjeronauku, ako hoće, nije obavezno, ali im niko ne brani.
Odrasli idu na posao, u kafanu, u crkvu. I rade na svojim imanjima. Rijetki su rođeni Kninjani, koji, čak i ako žive u gradu, nemaju na selu bar komad zemlje i staru kuću, koju su naslijedili od predaka. Jer u Kninu, gradu na sedam rijeka, za pet minuta hoda se iz glavne ulice stiže do vinograda i pašnjaka.
Dragan Rašković (39), iz Zadarske ulice u prigradskom naselju Raškovići, ovih dana ima pune ruke posla. Zaposlen je na benzinskoj pumpi, a na imanju, zajedno sa suprugom, gaji povrće i drži nešto stoke. Imaju troje male djece.
– Šta da vam kažem, borba. Sa 12 godina sam izbjegao, sa 19 se vratio, sa 30 oženio i počeo da se kućim. Radim mnogo, ali sam sretan. Živim na svome, niko me ne dira, djeca su mi zdrava i vesela – veli Dragan.
Njegov sin Stefan, naravno, uči ćirilicu. A uči i da vozi traktor, bar onako „u mjestu“, fore radi.
Njegov tata dobro pamti kako su prije 27 godina, kad se na Knin sručila „Oluja“, dječaci, tek nešto stariji nego što je danas Stefan, vozili traktore pune preplašenih žena i djece.
Pamti, ali ne voli da priča o tome.
Ne voli ni kad se o godišnjicama „Oluje“ u Knin sjate novinari, pa ih salijeću pitanjima tipa: „Kako žive Srbi u Kninu?“ Žive kao i ostali svijet!
A nakon dan-dva novinari se vrate odakle su došli i narednih 360 dana niko ne pita ima li u Kninu suše, kako se osiromašeni narod bori sa skupoćom i kada će Austrijanci otvoriti fabriku, o kojoj se priča mjesecima.
Posljednja medijska ofanziva na Knin desila se prije 15 dana, kada je Republika Hrvatska pompezno slavila 27. godišnjicu „vojno-redarstvene akcije Oluja“ i svoj Dan pobjede. A Srbi se, u tišini, sjećali progona i žrtava.
– Nije bilo kao prije nekoliko godina, malo je splasnula ta euforija, ali nije nam prijatno tih dana. Kad je godišnjica „Oluje“, Srbi odu u svoja sela ili se zatvore u stanove, pa čekaju da sve to prođe – kaže sredovječni Kninjanin, kojeg smo zatekli u kafiću u centru grada, nedaleko od Trga Oluje i pekare „Zvonimirov grad“.
Nije htio da se slika, niti da mu objavljujemo ime. Jer, „Oluje“ budu i prođu, a život se nastavlja.
A kakav je to život dobro zna Vaska Radulović (39). I ona je novinarka, ali je i Kninjanka, zna kako njeni zemljaci dišu, živi sa njima.
U zavičaj se vratila prije 11 godina, kao i mnogi njeni vršnjaci i sunarodnici, koji su mogli otići u Njemačku ili Irsku, ali su izabrali da žive u gradu iz kojeg su kao djeca protjerani.
– Neki od njih se danas bave poljoprivredom i stočarstvom, neki rade u firmama, a ima i onih koji su otvorili fast fud, kiosk ili neki sličan mali biznis. Bore se, od kuknjave nema koristi – veli Vaska.
Raduje se, kaže, što se Srbi u Kninu okupljaju oko Crkve, što su posvećeni tradicionalnim vrijednostima i što je sve više porodica sa dvoje, troje ili četvoro djece.
– Nije pokazatelj privrženosti vjeri i naciji podići tri prsta i potući se u kafani. I ne može se ljubav prema zavičaju svesti na deset dana odmora u Kninu, uz priču „baš je super, dobri kafići, a blizu more“. Valja ovdje živjeti – kaže Vaska.
Život u Kninu je izabrao i Gajo Radmilović. On nije rođen u ovom gradu, nego u obližnjem Žegaru kod Obrovca, ali je život tako namjestio da je postao kninski zet.
– Imao sam, poslije rata, kartu za Australiju, tamo me čekao posao, ali mi se nije išlo. Odložio sam put na šest mjeseci, da još malo razmislim. U međuvremenu sam upoznao djevojku, koja mi je danas supruga, i tako sam umjesto u Sidnej „sletio“ u njeno selo Žagrović kod Knina – priča Gajo.
On vodi jedino srpsko kulturno-umjetničko društvo u Kninu. U stvari, KUD „Dositej Obradović“ je mješovito društvo. Ovdje igraju, pjevaju i druže se i mladi Srbi i Hrvati. I nema režanja ni grupisanja. Svi složno igraju gluvo kolo.
– Bitno je da prenesemo tradiciju na mlade generacije, jer kad se to jednom izgubi, onda nema povratka – kaže Gajo.
Hvali se da njegov KUD, iako ima svega 15-ak članova, ima i diplarsku i guslarsku sekciju. I da su, iako postoje tek tri godine, već gostovali u BiH, Srbiji, Sloveniji, Italiji. I da je KUD „Dositej Obradović“ jedini privatni KUD u Hrvatskoj.
– Nije ovaj KUD osnovao ni grad, ni županija, ni neka kompanija, nego ja. Vježbamo u mojoj kući, sami plaćamo benzin za putovanja. Istina, imamo i projekata koje podržava Grad Knin, ali svako se može prijaviti za te projekte – kaže Gajo.
Da je KUD Gaje Radmilovića usamljen u svojoj misiji potvrdio je i Gojko Rašković, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u Kninu. Nada se da će situacija biti bolja kad se u Kninu otvori Srpski kulturni centar, a to će, kaže, biti uskoro.
– Nadam se da ćemo naći način da, nekim savremenijim metodama, poput video klipova, djecu i mlade privučemo da se više zainteresuju istoriju i tradiciju Srba ovog kraja. Inače nam prijeti asimilacija – kaže Rašković.
I dodaje da nije samo stvar u folkloru; u tradiciju kninskog kraja spadaju i pršut, sir, jagnjetina, rakija, smokve… Valjalo bi sve to brendirati i „spakovati“ u autohtonu ugostiteljsku ponudu.
– I to je važno za opstanak Srba u Kninu i za miran život s komšijama Hrvatima – kaže Rašković.
Željko Džepina, zamjenik gradonačelnika Knina, ekonomista i bivši fudbaler, kaže da su komšijski odnosi Srba i Hrvata više nego dobri. I da se u Kninu sve češće Srbi žene Hrvaticama i obrnuto.
– Nije to od juče, to je tradicija u ovim krajevima. A i politika HDZ i SDSS je takva da je uspješno „integrirala“ i Srbe povratnike i Hrvate iz BiH, koji su poslije rata doselili u Knin – kaže Džepina, koji je i predsednik kninskog SDSS.
I još dodaje da je iz gradskog „proračuna“ izdvojeno 130.000 kuna za rad Srpskog narodnog vijeća. I da je Knin jedini grad u Hrvatskoj u kojem SNV ima „tajnika“ profesionalca.
Na pitanje, kojim on to jezikom govori, Džepina kao iz topa odgovara: „govorim čistim srpskim jezikom“.
– A to „tajnik“, „proračun“, „povjerenstvo“, pa to su vam zvanični nazivi, a vama ako smeta, vi prevedite – kaže uz osmijeh Džepina.
Doduše, istim jezikom govori i većina ljudi na ulici, samo što Srbi tvrde da je to srpski, a Hrvati da je hrvatski jezik. Jedina razlika je što Srbi, najčešće, SMS i poruke na društvenim mrežama pišu ćirilicom.
Ali, zašto ćirilice nema u javnom prostoru? Džepina odgovara da je štos u propisima i – procentima.
– Ćirilični natpisi su obavezni u zajednicama koje imaju najmanje jednu trećinu srpskog stanovništva. Nas u Kninu nema toliko, a sve su prilike da nas neće ni biti – objašnjava Džepina.
Po istom propisu, popularno nazvanom „model C“, Srba u Kninu ima dovoljno za dodatnu nastavu srpskog jezika i ćirilice.
Ali u Kninu je sve manje đaka koji uče ćirilicu. U Kninu je sve manje đaka. U Kninu je sve manje stanovnika…
Po posljednjem popisu, u gradu živi tek 8.317 stanovnika, a sa okolnim selima Knin broji manje od 12.000 ljudi. U ove su brojke „uračunati“ i Srbi i Hrvati.
Ni voza, ni vlaka, ni autobusa
Knin je udaljen svega četrdesetak kilometara od Jadranskog mora i nalazi se na raskršću puteva i pruga.
U doba SFRJ u ovom gradu je bilo jedno od najvećih željezničkih čvorišta u Hrvatskoj. Željeznička stanica, ili kolodvor, sa ćiriličnom i latiničnim natpisom „Knin“ na ulazu, bila je jedan od simbola grada.
Danas je kolodvor zapušten, ulazna vrata su zamandaljena, a na pročelju nema imena stanice, ni na latinici, ni na ćirilici. Vozova u Kninu više nema, a i vlakovi su rijetki.
Čak su i autobuske linije prorijeđene. Novinarka Vaska Radulović kaže da je prije nekoliko godina autobus na liniji Banjaluka – Knin saobraćao dva puta dnevno, ali je ova linija ukinuta.
