"Kao da sam zaspala juče, a fali mi danas" Priča hrabre Dajane Kuzmanović iz Banjaluke koja je sa 25 godina preživjela kancer

Kada je saznala strašnu dijagnozu, logično, bio je to veliki šok. Sve je postalo dodatno strašnije kada su joj ljekari rekli da će živjeti maksimalno još tri godine.

– Moja reakcija je bila, ma vi niste normalni. Otkud znate koliko ću ja živjeti. Sve je nekako teklo u tom pravcu. Nije tu bilo pretjerano ljekara koji bi se zainteresovali za moj slučaj. Trebala je da se izvede operacija za koju nismo ni znali šta će sa njom da se desi. Opet kažem, moj karakter je takav da ja složim sve to po nekom svom ličnom utisku i doživljaju i vrlo često volim da idem glavom kroz zid, ovaj put mi je to pomoglo – istakla je Dajana za Srpskainfo.

Liječenje joj je bilo relativno lako do nekog samog kraja. Hemoterapije su prošle dobro. Mogla je da putuje, šeta, izlazi. Priča da nije imala većih problema, a kada bi se i pojavili nije dozvoljavala da im se preda.

– Transplantacija matičnih ćelija koje sam radila u Beogradu protekla je dosta dobro. Ali, kada sam se ja izliječila, kada je sve to prošlo i kada je sve trebalo da bude u redu, meni je onda postalo teško – prisjeća se Dajana.

Objašnjava da je “u 25. godini zaustavljena”. Kako kaže, svi ljudi su nastavili da žive, dok je ona bila skoro godinu dana usmjerena na jedno, na rak i samo je o njemu razmišljala.

– Kada sam se izliječila i kada su rekli da više nemam rak, mislila sam “šta ću ja sada?“. Nisam više vidjela svrhu bilo čega. I tada za mene kreće jako težak psihički period, emocionalno težak, koji je trajao nekoliko godina. Tu su vam neke borbe, neka pitanja gdje sam, šta sam, da li smijem sada da živim normalno. Onda kažete sebi „vratite se svojim prethodnim aktivnostima“. Pa shvatite da ne možete, da vam se promijenilo tijelo, pogled na svijet, gledanje na sebe, bukvalno sve. To traženje novog normalnog, kako volim da kažem, je jako teško, jer ja sam imala osjećaj da sam zaspala juče i da me neko probudio sutra, fali mi danas – kaže Kuzmanović.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Prisjeća se da joj je najveći problem bio kako da se snađe. Kaže da je ponekad lako izliječiti rak, ali izliječiti se od tog izlječenja je jako teško.

– Radeći sa ljudima godinama njihove priče, shvatila sam da su mnogi ljudi dolazili u taj problem jer nisu znali kako da se snađu sami sa sobom i svijetom oko sebe kada se sve to završilo. Moja terapija je bila pisanje. Osnovala sam blog 2016. godine i svaka priča sa novom osobom koja je preživjela rak je bilo meni olakšanje – govori ona. 

“Heroji pod šiframa”

Dvije velike stvari koje je Dajani blog donio, a koje su joj uljepšale život, je zapravo njena knjiga „Heroji pod šiframa“ i što je pišući sve te priče o ljudima, upoznala i momka za kojeg se kasnije i udala.

Mnogo ljudi se pita da li su ljudi sa malignim oboljenjima heroji. Po njenom mišljenju, nisu uvijek, i da neki izađu iz tog procesa i ne nauče ništa.

– Svi oni koji izađu iz toga bogatiji za novo iskustvo, kritiku samog sebe, jesu zaista heroji. Šifre su te koje nas u tom periodu određuje, a i poslije. Bez te šifre nije mogao biti ni naziv bloga, ni naziv knjige. Nastojali smo da knjiga pruži neku nadu, ne nadu u smislu da je sve izlječivo. Tu postoje priče ljudi koji nažalost nisu uspjeli da se izbore. Ali u velikom slučaju sve je do nas – rekla je Kuzmanović.

Udruženje “Roda”

Nakon bolesti, Dajana je osnovala Udruženje pod nazivom „Roda“, koji se bavi problemom steriliteta u vezama i braku. To je uradila jer se i sama od 2017. godine liječi od steriliteta koji joj je limfom ostavio.

– Dugo sam pokušavala da pronađem neko udruženje, neke ljude s kojim bih mogla da popričam na tu temu, ali nisam uspjela. Problem je što se to još krije. Kada sam shvatila da neću imati psihološku pomoć ni od koga i kada sam shvatila da su nam uslovi, zakoni i sve što tretira nas porodice sa problemom steriliteta jako loši, plus što nemamo udruženje koje će se boriti za nas, rekla sam sebi, hajde ti, jer neko mora. Na početku nisam imala neku ideju kako sve to treba da izgleda, ali sam imala viziju da treba da okupim ljude kojima ćemo biti podrška, okupiti tim ljekara koji će se baviti nama i edukovati prije svega ljude  – priča ona. 

Na konferenciji “Roda” okupili su velike stručnjake koji su im pomogli sa informacijama i procedurama o njihovom problemu. U maju su doveli ljekare koji nisu iz Banjaluke. Uslijedila je jako dobra reakcija parova. Uspjeli su se povezati sa drugim lokalnim udruženjima iz BiH, a uspjeli su da neke lijekove stave na pozitivnu listu Fonda.

– Drago mi je da imamo razumijevanje od ljekara, te od lokalnih i republičkih vlasti. Sa Gradom Banjaluka smo uspjeli da postignemo neki dogovor, promijenili smo obim prava, povećao se i ukupan iznos koji se dodjeljuje – kaže ona.