Dok mi, srećkovići, bezbrižno peremo, čistimo, ispiramo, pijemo, više od milijardu ljudi na kugli zemaljskoj nema pristup vodi za piće. Ali, eto, ako ne želimo da razmišljamo kako bez vode žive ljudi u Africi, Iranu ili Jordanu, trebamo se samo osvrnuti oko sebe.
Na koji kilometar od grada ljudi sedmicama nisu uključili veš mašinu. Na tuširanje idu kod prijatelja, rođaka ili koriste vlažne maramice. Vodu za piće kupuju ili negdje natoče pa dovuku kući.
Povrće u baštama vene na vrelini, životinje više žedne nego što nisu.
Ne pričamo mi o Eritreji, Bocvani ili Angoli. Govorimo o naseljima oko Banjaluke gdje problem vodosnabdijevanja decenijama postoji i mori.
U gradu, koji ima takvo blago zvano Vrbas, i dan danas ima onih koji svako ljeto pate bez vode. U gradu u kojem su svaki izbori novo obećanje za gradnju vodovodne mreže, pa se na ta obećanja čeka dugo.
Vrućine su nesnosne, ljekari preporučuju unos dosta tečnosti, tuširanje. Kako to da učine oni kojima iz slavina više od mjesec voda nije potekla? Kako poljoprivrednik da opstane kada nema čime žednu zemlju i biljke da nakvasi? Kako će da preživi? Muka je velika i za one koji u štalama imaju blago. Za žedne životinje mora da ima, ali do kada će?!
Neki su ovdje primorani da vodu čuvaju kao najveće zlato. Čuva se svaka kapljica, svaki gutljaj. Jer ljeto je tek počelo.
I budimo solidarni, ljudi. Ne kvasite krovove, ne punite do vrha bazene, cvijeću ne trebaju litre da opstane, prašina na autu nije otrovna. Naviknuti da je imamo, ne cijenimo koliko je važna. I koliko brzo možemo ostati bez nje. U svijetu raste broj žednih. Nemojmo da i mi budemo među njima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu