Tako prethodne dane i mjesece pamte oni koji su najvažnija karika u borbi protiv virusa korona doktori, medicinske sestre, te pomoćno osoblje. Od prvog registrovanog slučaja u 2020. godini oni su bili, ali i dalje jesu, glavni oslonac onima koji su se zarazili ovom bolesti.
Prvi dani
Dio tog sistema su i zaposleni u Domu zdravlja Banjaluka, koji ovaj period, u kojem je korona „utihnula“, koriste da se odmore, saberu utiske i ispričaju kako je korona izgledala „iz njihovog ugla“. Svoja sjećanja, koja će ih pratiti cijeli život, podijelili su sa čitaocima Srpskainfo, uz samo jednu želju da period pandemije ubrzo postane samo sjećanje na neko čudno i loše vrijeme u kojem je vladala panika i strah od nepoznatog i nevidljivog neprijatelja.
Jedna od njih je doktorka Slađana Koprivica. Ona je u kovid sistemu provela godinu i četiri mjeseca.
– Moj, ali i cilj svih nas je bio da pomognemo ljudima, koji su bili zaraženi kovidom. Osim toga, znala sam kroz šta pacijenti prolaze, jer sam i sama prebolovala koronu – rekla je ona i dodala da je taj put bio pun poteškoća.
Otkriva da su prvi dani bili naporni.
– Broj pacijenata je bio veliki i trudili smo se da što bolje organizujemo rad, kako bi mogli zbrinuti sve oboljele kojih je bilo sve više. Kada dođete na posao samo razmišljate o zdravlju pacijenata, jer nije bilo pravila. Nikada nismo mogli biti sigurni u kom pravcu će ići razvoj kliničke slike, jer je bilo puno toga nepoznatog – rekla je Koprivica.
Mnogo nepoznanica
Ta neizvjesnost je za nju kao medicinara bila najveći problem.
– O bolesti se nije puno znalo, a informacije koje su stizale nisu bile ohrabrujuće. Nismo znali u kom pravcu će ići pandemija. Da li će se broj povećavati ili smanjivati i koliko će to trajati – rekla je ona i dodala da je upravo ta neizvjesnost uticala i na pacijente, koji su se najviše plašili nepoznatog, jer nisu bili sigurni da li će ozdraviti.
Priznaje da nisu samo pacijenti bili uplašeni, već i medicinari. Ona se najviše bojala da će zarazu donijeti svojim ukućanima.
– Niko nije mogao reći da li se osoba, koja je jednom preboljela kovid, može ponovo zaraziti i kako bi to izgledalo. Kada sam dolazila kući preduzimala sam sve mjere zaštite i dezinfekcije, ali nije bilo svejedno. Kada bi se, na primjer neko do članova porodice nakašljao, prva pomisao je bila: “E to je to, korona” – prisjetila se doktorka.
Takvim ritmom se živilo i radilo iz dana u dan. Prema njenim riječima, iz tog perioda je naučila dvije važne stvari, koje bi, kako je dodala, svi mogli da primjenimo. Prva je da cijenimo to što imamo u životu i da pronalazimo sreću u sitnicama.
– Kada se desi nešto tako shvatimo koliko smo nemoćni – navela je ona.
Druga stvar je jedinstvo.
– Ovakve situacije ujedine ljude. I pored te strahote, koja nas je zadesila, pokazali smo da u nama ima ljudskosti. Mislim da se i dalje tako trebamo ponašati – zaključila je ona
Rame uz rame s doktorima je bilo i drugo medicinsko osoblje.
Strah od gušenja
Jedan od dobrovoljaca za rad u kovid zoni je medicinska sestra Milana Trboljevac. Prošlo je skoro dvije godine od tada, a ona je i danas na usluzi pacijentima zaraženim virusom korona u ambulanti u Docu.
– Prvi dani i sedmice su, blago rečeno, bili jako čudni. Svi smo trebali da se naviknemo na opremu, da izdržimo sve to vrijeme pod maskama, ali vremenom je to postalo rutina. Ulazimo u prostoriju, oblačimo zaštitno odjelo i idemo na posao, gdje nas dočeka more ljudi – prisjeća se ona.
A posao liječenja oboljelih nije bio nimalo jednostavan. Ističe da je kod zaraženih najviše bio primjetan strah.
– To im se vidjelo u pogledu, nisu morali ništa ni da kažu – kazala je sestra Milana.
Navodi da se najveći broj pacijenata pribojavao da će se ugušiti.
– Imali su dosta pitanja vezanih za koronu i trudili smo se da ih smirimo, da se opuste – ispričala je ona.
Ističe da je uz terapiju bilo važno da se pacijentima pruže i utješne, tople riječi. To je, kako kaže, bilo važno kod pacijenata koji su često morali dolaziti na terapiju.
– U takvim situacijama sam se trudila da ih zapričavam, da im odvučemo pažnju dok im pripremamo terapiju ili mjerim vrednosti, jer oni nisu došli na frizuru ili slavlje. Došli su zato što su bolesni i zato je bilo važno da im bar na trenutak ublažim napetost ili strah koji osjećaju – objasnila je sagovornica Srpskainfo.
Utjeha
Kaže da nije trebalo tješiti i smirivati samo oboljele, veći i zdrave.
– Dolazili su građani čiji su roditelji, muževi, braća ili sestre u bolnici. I njih je trebalo smirivati – navodi ona.
Priča kako se često njen radni dan nije završavao u kovid ambulanti, već je „posao nosila kući“.
– To se posebno odnosilo na ljude sa težom kliničkom slikom i mislim da nisam bila jedina koja je tako razmišljala. Niko od nas nije mogao ostati imun na ono što je korona donijela. Svaki dan smo imali nekoliko pacijenata, koje smo sa sobom “nosili” kući. Bili su nam u glavi. Pitali smo se kako su. Da li će sve biti u redu? Da li će ozdraviti – ispričala je ova medicinska sestra.
Naglašava da, zbog svega toga, ono što radi vidi kao poziv, a ne posao kojim se bavi. Iako je bilo dosta loših momenata, kaže da je u tom crnilu bilo i trenutaka kojih se rado sjeća.
– Najdraže mi je bilo kada pacijent koji je prošao liječenje i izolaciju pita: “Mogu li vas sada zagrliti”. Bilo mi je jako drago kada mi pacijenti kažu: “Ne vidim kako izgledaš”, jer sam u zaštitnoj opremi, “ali molim te, ako me nekada sretneš na ulici, zaustavi me. Reci mi da si mi ti pomogla, jer želim da ti se zahvalim” – kazala je Trboljevac.
Pomoć pacijentima
Nisu samo medicinari brinuli za oboljele. Važna karika u tom lancu je bilo i osoblje koje je održavalo higijenu. Bez njih bi sav rad medicinskog osoblja bio uzaludan. Čistačica Biljana Pivač je već 20 mjeseci dio kovid realnosti u Banjaluci.
Kaže da je svojim poslom dala skroman doprinos u borbi protiv ove zarazne bolesti.
– U pojedinim smjenama je znalo biti mnogo intervencija, a to je za nas značilo jako puno čišćenja i velike količine otpada – kazala je Pivač i dodala kako dio njenog radnog dana nije bilo samo čišćenje.
Prisjeća se da je uz svoje redovne dužnosti imala ponekada neobičnu ulogu.
– Pošto smo bili u zaštitnim odijelima za pacijente smo nekako svi bili isti, pa su se meni često obraćali za pomoć. Isto tako, u pojedinim danima su bile tolike gužve da se hodnikom nije moglo poći od pacijenata. Pomagala sam koliko sam mogla; ako je trebalo da se neko pokrije, to sam uradila. Nebrojeno pacijenata sam vodila pod rukom, pomagala im pri hodu, jer nisu imali snage – ispričala je Pivač.
Dodaje da su ona i njene kolege uz održavanje higijene morali ponekad smirivati pacijente.
– Ljudi su bili u velikoj panici, mislili su da je bolest neizlječiva. Često su me znali pacijenti pitati: “Da li je ovo iko preživio” – prisjetila se ona.
Bilo je jako teško gledati patnju oboljelih.
– Neke slike ne možete da izbrišete, sa vama su danima. Naročito pacijenti koji su bili jako bolesni. Posebno je bilo potresno vidjeti mlade ljude, za koje ne bi očekivali da će ih bolest toliko pokositi. Jako je teško bilo gledati mladu osobu na infuziji, koja ne može da ustane iz kreveta – rekla je Pivač i dodala da se takvi momenti ne zaboravljaju, ali da se nada da se više nikada neće ponoviti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu