Govori to za Srpskainfo Jelena Gajanović, profesorka srpskog jezika iz banjalučke Građevinske škole, koja predano bilježi priče preživjelih iz Drugog svjetskog rata.
Uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac i Dana pobjede nad fašizmom, Gajanović za naš portal prenosi sjećanje devojčice i majke Rose Končar, koja je osetila strahote 20. vijeka i svjedočila patnji svojih sunarodnika.
– Prošlog ljeta, šetajući sa sinom kraj Vrbasa, upustila sam se u neobavezan razgovor sa staricom čiji lik, a posebno priču, nikada neću zaboraviti. Pričala mi je o bježanju preko planine Oštrelj, o ocu koji je vezao kopita konjima nekom tkaninom ne bi li se uspeli uz zaleđenu stranu. Kako to nije uspio, izašli su iz zaprežnih kola i uputili se zajedno sa svojim sapatnicima u nepoznato, noseći ono najpotrebnije što je moglo stati u zavežljaj. Idući cestom, nailazili su na napuštenu djecu, u kolijevkama, i onu malo veću. Tamo gdje je dočekala surova priroda i izdala konjska snaga, morala je pasti teška odluka pred kojom se našla jedna majka. Koji prst koje ruke će odsjeći? Dvije ruke, mnogo djece, djeca sitna, a odluka krupna: koje dijete da ostavi, a koje da ponese – kazuje Jelena Gajanović.
“Da li bi me ostavila da sam bila muško?”
Starica je još ispričala kako je djevojčicu iz njenog sela ostavila majka, a na toj cesti su je našli partizani i poveli sa sobom.
– Kasnije, cijeli život je majci zamjerala što je nju ostavila, a ponijela brata. Jednom ju je, čak, pitala: “Majko, da li bi me ostavila da sam bila muško?“ Odgovor nikada nije dobila. Takođe, ispričala mi je kako se kao djevojčica sjeća da je plakala kad su djedu odvele ustaše. Nikada ga više nije videla. Zajedno sa njih 12.000 završio je na Garavicama, mjestu, kako mi je otac pričao kada je išao u srednju školu u Bihaću, koje sunce nikada ne obasjava. Tih dana, ljudima u selu, neki mještanin pokazivao je izranjavane ruke. Tvrdio je da su ga vezali žicom i da je uspio umaći neprijateljskim hicima. Nisu mu vjerovali. Ali, u majku se uselio neki nemir i jedva je namolila muža i djevera da iskopaju rupu u štali i da se tu sakriju dok prođe „dizanje“ muških glava – navodi Gajanović.
Nakon ovog susreta, Jelena je sebi dala u zadatak da još jednom potraži Rosu i sasluša njenu priču, bez znatiželjnih pogleda i zadržavanja suza koje je starica brisala krajem svoga rupca.
Pronašla ju je u Domu penzionera Banjaluka.
– U masi lica odmah sam prepoznala njeno. Čvrsto povezana crna marama, pogled direktan, priča teška, a ona jaka. Pričala je kako su, oni, djeca s majkama, sjedili na nekoj livadi i čekali. Tog dana su ih „pokupili“ od njihovih ognjišta, odvojili od njihove zemlje i njihovog blaga, i to ljudi u crnim uniformama, oni koji ne praštaju ni majci, ni starcu, niti djetetu. U jednom trenutku na konjima su dojahali katolički sveštenik i hodža i stali među njih. Ljude u crnom su molili za milost, ukazivali na brutalnost postupaka koje čine, pozivali se na boga i Alaha, na nejač, patnju, grijeh… I, nekako uspjeli…
Domobrani
Majke su s djecom pošle za katoličkim sveštenikom u neku crkvu. On je zatvorio vrata i rekao: „Ovo ostaje među nama. Idite kući i krstite se kako ste to radili i do sada. Svi smo mi hrišćani i verujemo u jednog boga.“ Odnekuda je neka žena zapomagala: “Ako se vratimo, pobiće nas ustaše!“ I za to se pobrinuo. Otišli su u svoje selo, a za njima je došlo pet domobrana koji su ih, kako ona kaže, čuvali od ustaša sve do kraja rata – pripovijeda sagovornica Srpskainfo.
Imena čovjeka koji je dao riječ i riječ održao, čovjek bio i čovjek ostao, Rosa se nije sjetila, ali je rekla da je njena majka svjedočila njemu u korist poslije Drugog svjetskog rata i da to piše u nekoj knjizi.
– Na kraju razgovora, kada sam već isključila diktafon, pitala sam je da li joj je rod Rade Končar. Tiho je odgovorila: „Bio mi je sin“. Začudih se i upitah: „Ali, zar on nije bio narodni heroj u Drugom svjetskom ratu?“ Ona tada reče: “Moj Rade je bio heroj u ovom ratu, ali sam ostala bez njega“. Bila je to Rosa Končar, majka Rade Končara, ali ne onog Rade znanog meni i mojoj generaciji, narodnom heroju bivše Jugoslavije, već njenog Rade, kog je ona rodila, odnjegovala i dala za otadžbinu. Kako previše patnje za jedan život – s gorčinom izusti Jelena.
Potisnute traume
Ona je u Domu penzionera razgovarala sa još desetak ljudi, voljnih da podijele svoja iskustva.
– Mnogo je ljudi koji ne žele da pričaju. Sve to što se dešavalo je velika trauma, ljudi su to jednostavno potisnuli i ne žele više da se sjećaju. Teško je inače zapisati nečije svjedočenje da bude i drugima jasno, jer tu ima toliko događaja i detalja, imena… Priča nerijetko zna biti nedorečena – pojašnjava Jelena Gajanović.
Ova profesorka zapisuje sjećanja preživjelih širom Krajine, ali najčešće je ipak u Banjaluci gde su se sjatile izbjeglice sa svih strana. Veliku pomoć ima i od učenika koji bilježe priče o svojim selima i rodbini, a doprinos daju i kolege iz drugih opština.
– Već deset godina predano radim na sakupljanju onoga što je ostalo zatrpano u dubokim pretincima sjećanja, slušam ljude i njihove priče koje samo život može izrežirati, patnju koja je pala na nejaka dječja pleća koja će ih cijeli život pritiskati. Kad sam pozvala jednog gospodina da dogovorimo viđenje, rekao mi je: „A, pa to ste Vi! Čekao sam Vas!“ Kao da su me njegove riječi obavezale. Od tada mislim da su te priče baš mene čekale da bi bile ispričale – rekla je Gajanović, koja se nada se da će sve što je zabilježila nekada uspjeti i objaviti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu