Jesmo li se sjetili one stare indijanske poslovice, da Zemlju nismo naslijedili od predaka, nego smo je pozajmili od potomaka?
Dakle, bio bi red da našu Geu djeci u unucima ostavimo bar u onakvom stanju u kakvom su je oni nama „posudili“. A da li je to moguće?
I da li uopšte razmišljamo o tome šta radimo našoj Majčici i našim potomcima svaki put kad upalimo automobil, bacimo plastičnu kesu, dignemo ruku za izgradnju male hidrocentrale ili fabrike zagađivača?
Ako pitamo prolaznike da li vole svoju planetu oni će reći “da”. A ako te iste ljude pitamo zašto guše i mlatretiraju onu koju vole, zašto je pale i zadaju joj tolike ožiljke i rane, neće znati odgovor.
Zar smo stvarno skloni da povrijedimo ono što najviše volimo? Mora li to uvijek biti tako?
Mislim da ne mora, jer ključ je upravo u ljubavi i u poštovanju.
Prvo, moramo li da se Majke zemlje sjetimo samo jednom godišnje, 22. aprila? Zar nije svaki dan, dan naše planete? Zar ne treba da slavimo svaki dan, da slavimo tu privilegiju da živimo na njoj?
Naša se planeta mijenja, a mi totalno zavisimo od nje. Ona nam daje hranu, vodu i vazduh. Od nje smo svi mi postali, i naučili da živimo, ona nam je dala život i ona je naša druga, ili prva, iskonska, majka.
A majku treba da čuvamo, njegujemo i branimo. Za taj „rat“ za odbranu Majke Zemlje nije potrebno oružje, ni novac, nego ono što svi mi imamo u sebi: ljubav i svijest koju moramo probuditi.
Svi treba da ustanemo i stanemo u stroj ratnika ljubavi. Ako danas ne budemo dobrovoljci u odbrani Majke Zemlje, sutra ćemo živjeti kako moramo. Gušiti se i trpjeti žeđ. I tu nam novac neće pomoći.
Prijete nam klimatske promjene, uništenje ozonskog omotača, zagađene vode, prijeti nam efekat staklene bašte, prijeti nam… kataklizma.
O čemu (ne) razmišljamo kad kupujemo, pa bacamo, plastične kese? Za razgradnju jedne plastične kese u prirodi potrebno je najmanje 400 godina. A u prirodi ih ima na milione.
Disanje uzimamo zdravo za gotovo. A znamo li da samo jedno drvo dnevno proizvede dovoljno kiseonika koji je potreban za četiri čovjeka. A ipak, površine pod šumama su sve manje.
Treba li podsjetiti da u svom tijelu imamo sve sastojke Majke planete. I da je čovjek sazdan, uglavnom, od vode. Beba pri rođenju ima 85 odsto tečnosti u svom tijelu, odrastao čovjek, u prosjeku, oko 75 procenata, a starije osobe 50 posto.
Kako nas život napušta, tako i voda otiče iz nas.
Voda učestvuje u svakom trenutku našeg života. Čista voda je sam život. Ali…
Kada govorimo o vodi, obično pričamo o njenom zdravstvenom i nutricionističkom efektu na naše zdravlje. A da li voda ima još neku skrivenu osobinu? Odakle je ona došla? Jedinstvena u cijeloj vasioni! Ko je i zašto njome darovao našu planetu?
Možda odgovore na ova pitanja zna jedino sama voda. I Zemlja.
Vode na Zemlji danas ima isto onoliko koliko je bilo kada je sve tek počinjalo. Da li bi vam djelovalo previše fantastičnim ako bismo vam rekli da ta voda, pored inače poznatih osobina koje ima, može još i da pamti stvari? To se zove memorija vode.
Tajna žive vode je priča koja vas neće ostaviti ravnodušnim. Nakon nje, cijenićete ovaj elemenat još više, a ono što je najvažnije – moći ćete od najobičnije vode da napravite moćan lijek…
I zato… Sačuvajmo našu planetu za nas, za našu djecu, unuke, praunuke, za sve one generacije koje dolaze, jer su i naši preci nama ostavili najveće bogatstvo na svijetu – našu planetu.
Dakle, srećan ti rođendan, Majko, sa malim zakašnjenjem. Nadajmo se da nije prekasno. Uhvatimo se posla već danas, da prekosutra ova bitka ne bude izgubljena. Da ne osudimo, unaprijed, na najteže muke, naše još nerođene unuke.
Srećan nam, dakle, Dan planete Zemlje!
(Autorka kolumne je planinarka i ekološka aktivistkinja iz Bosanskog Petrovca)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu