Adolescenti, mahom iz viših razreda osnovne škole, ali i iz polaznih razreda srednje škole, sve se više samopovrijeđuju, a to čine na razne načine i različitim predmetima!
Mladi, i to mahom djevojke, sebi nanose povrede pincetama, iglama, makazama, grebanjem, stvaranjem rana po koži, paljenjem kože, čupanjem kose, obrva i trepavica, lupanjem glavom o zid, pa i prejedanjem ili uskraćivanjem hrane.
Ove frapantne podatke za Kurir otkriva Jasmina Knežević, doktorka psiholoških nauka iz “ProAktive”, psihološkog centra iz Subotice, koja je objasnila s kojim problemima im se obraćaju adolescenti i njihovi roditelji, ali i razloge nezadovoljstva mladih koji ih dovode do toga da se samopovrijeđuju.
– Od početka pandemije korona virusa, djeca koja su nas zvala žalila su se na nesanicu, strah, napade panike, a zapaženi su povećana agresivnost i ljutnju, kao i poremećaji u ishrani. Djeca su anksiozna, loše raspoložena, neka imaju i suicidalne misli i potrebu za samopovređivanjem. Teško im je, posebno mladima od 12 do 19 godina, palo to što ne idu u školu, jer je njima potrebno da stiču socijalna iskustva, da se druže i osamostaljuju, a pandemija je otežala neke važne aspekte njihovog razvoja – priča ona.
Navodi da djeca imaju osjećaj praznine i otupjelosti, pa hoće emocije da osjete samopovrijeđivanjem.
– Samopovrijeđivanje je više zabilježeno u kasnijem visokoškolskom uzrastu, i to u raznim oblicima. Oni sebi povrede nanose pincetama, iglama, makazama, grebanjem, stvaranjem rana po koži, paljenjem kože, čupanjem kose, obrva i trepavica, pa i lupanjem glavom o zid – otkriva Jasmina Knežević.
Dodaje da djeca to rade zbog nagomilane napetosti koja nije kanalisana.
– Neka djeca imaju potrebu da sama sebe kazne, akt samopovrijeđivanja je način da iskažu ono što ih muči, a što ne mogu riječima opisati. Kad postoji anksioznost ili veliki strah, adolescenti žele da imaju neki osjećaj kontrole nad svojim stanjem. Zato, kad imaju nalet emocija s kojima ne mogu da se nose ili vrtlog negativnih misli, samopovrijeđuju se, što im daje prividan osjećaj kontrole jer su nešto uradili, pa makar to bilo i disfunkcionalno – navodi ona, zabrinuta u kom pravcu će se dalje odvijati problemi mentalnog zdravlja adolescenata, piše Kurir.
Porodica se danas drastično mijenja, a pandemija je uzela danak.
– Više nemamo porodicu koja zajedno priča, zajedno ruča. Nekad su se problemi rješavali u okviru porodice. Postojao je sistem vrijednosti, koji je bio uporište i orijentir djeci i mladima. Danas je poljuljan sistem vrijednosti, pa je teško razlučiti šta je ispravno, a šta ne. Roditelji rade po cijeli dan, a djeca su prepuštena vršnjacima i novim tehnologijama. Izazovi i informacije više im ne dolaze iz porodice, već sa interneta. Stvorio se veliki jaz između dece i roditelja, koji se mora nekako umanjiti. Deca moraju da razgovaraju s roditeljima o svemu što ih muči, a roditelji treba da pokažu strpljenje, zainteresovanost za probleme svoje dece i bar minimalno poznavanje adolescencije i puberteta – zaključuje ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu