Davne 2006. počela je realizacija 101 epizode najgledanije TV serije u istoriji srpske televizije, čiji su rezultati u gledanosti uprkos činjenici da se posljednjih godina veoma mnogo producira i snima i dan-danas nedostižni, piše Blic.
Već četiri godinе u izvršnoj produkciji „Contrast studija“ Radoš Bajić radi na novom velikom filmsko-televizijskom projektu „Heroji Halijarda“. Da li će ovim filmom i serijom, čiji će premijere biti sljedeće 2023. godine – nadmašiti samog sebe?
– Kada je u pitanju gledanost TV serije, mislim da to neće biti moguće zbog kablovskih operatera koji su preuzeli značajni udio u ukupnoj gledanosti – ali kada se radi o filmu, i globalnom, kreativnom i produkcijskom rezultatu, nastojim da pobjedim samog sebe, da snažnije i dalje dobacim „kamena sa ramena“. „Selo gori“ jeste kapitalno delo koje će obilježiti moj ukupni profesionalni opus, ali vjerujem da će u umjetničkom smislu kruna moje karijere biti „Halijard“.
Često ste u svom zavičaju u kojem je nastala serija „Selo gori“. Kako se osjećate danas kada obilazite mjesta na kojima ste snimali kadrove i scene kultne serije?
– Rezigniran sam i nostalgičan iz dva razloga. Prvi je što se u dolini Morave, u selima u kojima sam snimao, u Kukljinu, Jasiki, Beloj Vodi, Velikoj Drenovi, u mojoj Medveđi, Bogdanju, Grabovcu, za posljednjih petnaest godina gotovo ništa nabolje nije promijenilo. Plašim se da izgovorim da se nažalost promijenilo, ali nagore. Stari umiru, a mladi odlaze. U toku je devastiranje i eutanazija srpskog sela koje se prazni, u kojem se život gasi nevjerovatnom brzinom. Zato će serija o žiteljima iz Petlovca ostati u socijalnom, društvenom, ekonomskom i kulturnom smislu žalosni spomenik srpskog sela koje nam nestaje pred očima.
A šta je drugi razlog vaše rezigniranosti?
– Dešperatan sam kad vidim moravske brzake u kojima su Milašin i Radašin dinamitom „hvatali“ ribu, kad stanem na obalu na kojoj je Dragojlo upecao somče a Radašin ispustio prija Cvetu u vodu, kad dođem u hlad oraha ispod kojeg je Radašin sa sudijom Veliborom i Đodom ispijao rakiju… Razumijem prolaznost života, ali sam tužan što su nas prekoreda i tako rano napustili moji prijatelji, divni glumci i junaci „Sela gori“ koji su zajedno sa Radašinom otišli u legendu. S tom razlikom što sam ja još uvijek tu, a Mande, Gage, Mirka, Momira, Feđe, Đode, Milije i Gorana Daničića više nema među nama.
Ušli smo u Novu godinu, proslavljamo Božić koji se smatra novim početkom za koji je potreban novi optimizam…
– Bojim se da imamo veoma malo razloga za optimizam. I na globalnom nivou, a i ovde kod nas – situacija se samo usložnjava i komplikuje. Strah me da kažem da u svjetskim okvirima sve podsjeća na naslove kapitalnih djela velikog pisca Dobrice Ćosića: „Vrijeme smrti“ i „Vrijeme zla“… Pandemija, bolesti, energetska kriza, zveckanje oružjem, ratovi, borba za resurse i neizvjesna budućnost, sa jedne strane enormno bogatstvo a sa druge puko siromaštvo. Stanje u svijetu je sve lošije, vri i ključa na sve strane. Po prirodi sam pozitivac, fajter i čovjek koji uvijek ide tragom nade, vjere i borbe za dobrotu, humanost, porodicu i ljubav među ljudima. Nije hipohondrično ako kažem da se bojim da će svijet ući u rat i katastrofu u grabežu za vodu i energente – čiji resursi na planeti nisu vječni. A mi Srbi smo, kako to u jednoj sceni kaže Radašin, „zanoktica na Zemljinoj kugli“. Srbija je velika samo u narodnoj pjesmi, ipak, i kao takva ona je predmet moje veliki ljubavi i objekat moje bezrezervne odanosti. Nažalost, bremeniti smo mnogim gorućim problema koji nas poput Kosova i Metohije pritiskaju i izgledaju nerješivo. Ali, nemamo kuda, boriti se moramo…
Šta mislite, hoće li vaš film „Heroji Halijarda“ i TV serija „Vazdušni most“ doprinijeti promjeni slike Srbije u svijetu?
– Verujem da će „Halijard“ u produkcijskom smislu biti na najvišem svjetskom nivou. Čuvam se velikih riječi, ali nakon završene montaže materijala koji smo snimili 2021. godine, mogu da kažem da smo na najboljem putu da napravimo ozbiljan i respektabilan film i seriju. „Halijard“ je srpski projekat iz naše vizure, iz pogleda i duše srpskog naroda koji je prema velikoj američkoj naciji pokazao ogromnu humanost, dobročinstvo, i dobrotu – tako što je 1944. godine od sigurne smrti spasao preko 500 mladića iz Dakote, Teksasa, Kalifornije, Minesote, Virdžinije… Da li to u SAD pamte ili ne, oni znaju – ali će ih film sigurno podsjetiti. I vjerujem, postideti zbog 17 tona radioaktivnog uranijuma koji su bombama izručili na glavu srpskom narodu u svom „Milosrdnom anđelu“ 1999. godine. Zbog čega je procenat smrtnosti od malignih bolesti u Srbiji u posljednjoj deceniji u zastrašujućoj progresiji. Zbog toga niko nije odgovarao, niti će odgovarati.
Hoćete li „Halijard“ nominovati za Oskara?
– O tome i ne razmišljam. Oskar je prevashodno političko i finansijsko pitanje, pa tek onda umjetničko. Daleko smo mi od Oskara. Da bi neko dobio Oskara, nije dovoljno da napravi najbolji film. Za nagradu Oskar potrebno je da se sklope kockice, da globalni medijski i politički kontekst bude takav da neka mala zemlja trijumfuje. To se najbolje vidi na primjeru filma „Aida“ – bez obzira na ogromnu potporu i pritisak islamskog svijeta. Da se taj film pojavio prije pet godina – vjerujem da bi dobio Oskara. Danas, ta tema jeste prisutna, ali nije više u primarnom fokusu onih koji uređuje svijet i sve relevantno u njemu. I na kraju, za Oskara je potreban ogroman novac, za marketing, reklamnu kampanju i lobiranje – što je u našem slučaju misaona imenica. Zbog toga je sva moja energija usmjerena isključivo na kreativni napor da napravimo najbolji mogući film – a o Oskaru neka sanjaju drugi.
Imate ogroman ugled u branši, ako biste sagledali ukupnu TV i filmsku produkciju u prošloj godini, koje biste naslove izdvojili?
– Kada su serije u pitanju, izdvojio bih „Besu“ i „Vrijeme zla“, koje je režirao Ivan Živković. Takođe, najmanje zbog toga što je autor moja kćerka, izdvojio bih seriju „Azbuka našeg života“ u izvršnoj produkciji „Contrasta“, koju je po motivima iz romana Mirjane Bobić Mojsilović osmislila i režirala Jelena Bajić Jočić. Što se filmova tiče, snažno podržavam veliki trijumf filma „Strahinja Banović“ mladog Stefana Arsenijevića. Takođe, izdvajam film „Dara iz Jasenovca“ Gage Antonijevića zbog hrabrosti autora da se lati jedne važne i tragične teme za srpski narod. I na kraju, teško se može prećutati izuzetan uspjeh filma „Toma“ koji je vidjelo preko milion gledalaca. Ovi naslovi su ohrabrenje za sve nas koji se bavimo filmom kao umetnošću i produkcijom kao biznisom.
Ako sa razlogom problematizujete mnoge eksterne okolnosti, vjerujemo da ste mirni i zadovoljni situacijom u vašoj porodici – koja je mnogima uzor? Kako Bajići provode praznike?
– Hvala vam na lijepim riječima, ali to se već odavno zna da su za mene porodične vrijednosti središte života. Uspješan je onaj čovjek koji ima dobru, zdravu i čestitu porodicu. To je u duhu i tradiciji srpskog naroda. Praznike provodimo u slozi, ljubavi i toleranciji. Kako dolikuje i kako je Bog rekao. Svi smo zajedno, što je najveća blagodet i radost.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu