Ljudina od čovjeka, prema mom skromnom mišljenju, daleko veća od Ćopićevog Nikoletine.
Ti ljetni raspusti na Kozari zauvijek će nama, djeci iz grada, ostati urezani u životima i tek sada vidimo koliko su imali uticaja na ono što smo postali.
Svake noći kada bismo sjedili na terasi i pratili da li će se na nebu prepunom zvijezda pojaviti i ona koja klizi po nebeskom svodu, a za koju smo sa sigurnošću znali da je satelit, Boškan nas je častio pričama iz partizanskih dana.
Boškana smo slušali upijajuću svaku njegovu riječ, jer tako nešto nije bilo mala stvar.
Naprotiv, bilo je to vrijeme filmova u kojima su Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić ispunjavali dobar dio našeg djetinjstva, a onda trči napolje i ratuj. Ti odlasci na Kozaru i Boškanove priče oživljavali su uspavane proplanke ispod vikendice i kao da smo mogli i čuti i vidjeti partizane kako tuku i ustaše i Nijemce, ai četnike.
– Vidite onu šumu dole uz put. E u njoj su nas ustaše i četnici tražili cijeli božiji dan, ali nas nisu mogli naći. U toj šumi ispod jedne stijene bila je zemunica dovoljna da se svi sakrijemo u nju. Tražili su nas, a nisu ni znali da smo im bili pod čizmama- pričao je Boškan dok je Kozaru obasjavalo milion zvijezda. Slušajući Boškana u gluvo doba noći i mi smo postajali partizani. O, kakvi su to dani bezbrižnog djetinjstva bili. Nismo ni slutili šta se daleko od nas kuvalo i šta ćemo doživjeti/preživjeti.
Nije pošteno ni svanulo, a već smo trčali prema onoj šumi iz Boškanove priče i jedva smo disali kada smo došli do stijene, ali ništa drugo nismo mogli naći.
Rekao bi čovjek kao da je priroda na Kozari znala kakvu će strahotu ova planina i njen narod doživjeti, pa je napravila pećine da skloni seljake, djecu i partizane.
Jedva smo dočekali da nova noć padne i da dođe Boškan. Bili smo puni pitanja, ali nas je Boškan preduhitrio.
-A partizani moji, jeste li bili u šumi, jeste li našli zemunicu. Nema je više, kao što je priroda napravila, tako je i uzela sebi- komentarisao je Boškan uzdahnuvši dok je sjedao na terasu, pa nastavio.
– U jednom trenutku učinilo nam se da smo gotovi. Na puškama su imali dugačke bajonete i ubadali su u zemlju tražeći rupu. Jedan bajonet pogodio je i u našu zemunicu, ali ga je drug podbočio dlanom. Sam bog zna koliko ga je boljelo, jer mu se bajonet zabio u dlan, ali to nas je spasilo. Da je kojim slučajem bajonet propao kroz zemlju ustaše bi znale da je tu rupa i riješili bi nas jednom bombom- pričao je Boškan, a njegove riječi o borbama sa ustašama i četnicima, urezale su se u naše tada dječije duše.
Ni danas ne mogu shvatiti da je na ovim prostorima bio neko koji je sve ovo prepričavao iz ugla ustaše ili četnika.
Godine i decenije su prošle, Boškana više nema, ni vikendice na herojskoj Kozari, ni mnogih srcu dragih ljudi, ali zato ima i ustaša i četnika i to na pretek.
Potomci ustaša sada traže da se njihovima uredi groblje u Zagrebu, a ovi drugi trude se da im potpis bude na svakoj zgradi u Banjaluci.
Zlo vrijeme, pa to ti je, a ni priroda nam više nije naklonjena. Međutim, ne gleda to niko i za jedne i za druge biti nacionalista je prolaz u društvu. Ironično, jer ti isti kada odu preko grane, svi odreda postaju Jugosloveni.
U prirodi nam je izgleda da uništavamo sve ono za šta su se prethodne generacije borile, da nepoštujemo starije, učitelje, profesore, pa nas sada kao čudi što nam o sudbini odlučuju oni koji bi da je normalno vrijeme bili na marginama, da ne lanem nešto mnogo gore.
Sreća pa postoje društvene mreže, jer da njih nema, o, pa čovjek bi se stvarno zapitao gdje nam nestadoše potomci tolikih heroja. Sreća pa su društvene mreže mjesto na kojima gori, na kojima se ljuti bojevi biju, dok nam u onom realnom svijetu o životima odlučuju bahati i beskrupulozni, ali isto tako lukavi i vješti u obmani. Težak je to život.
Okrenuli smo leđa partizanima, a kao prihvatili Boga i vjeru u Hrista, dok se u automobilima takmičimo ko će imati veći krst i ko će dublje zabiti nož u leđa najbližima. Ne bih da budem paranoičan, ali dobro nam se ne piše, ako nastavimo ovim putem.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu