Dejanovo djetinjstvo je obilježila tragedija koja je ostavila neizbrisive posljedice na njegov život.
Aleksandrinu objavu prenosimo u cjelosti.
– Dejan, moj brat od tetke živi kao lutalica i beskućnik. Sretnemo ga često kako ubrzanim korakom ide ulicama Inđije. Ponekad zastanemo da popričamo i pomognemo mu, a nekad izbjegnemo susret jer nam je previše za taj dan. Mještani ga najčešće izbjegavaju, rijetko ko porazgovara s njim – počela je priču Aleksandra.
Dodala je da je Dejanov život obilježila strašna trauma.
– Naime, kao dječak, vozio se u očevom kamionu zajedno s majkom, kada je na putu Zagreb – Beograd nesmotreni traktorista izletio sa sporednog puta i udario kamion. Moja tetka ostala je na mjestu mrtva. Dejan je bio svjedok te nesreće i pogibije majke. Bila je to potresna tragedija koja je značajno uticala na cijelu porodicu, kao i na moju majku. Dejan je nastavio da se školuje kao najbolji đak, natprosječno inteligentan i prelijep. U srednjoj školi veliki šmeker. Poslije slijedi droga, odvikavanja, bezuspješni pokušaji da mu pomognu razni članovi porodice i ono što je ostalo od institucija u državi… Sve dok na kraju nisu svi digli ruke od njega – napisala je Dejanova sestra.
U objavi je napisala kako se često se sjeti profesora Jerotića kako objašnjava da gotova svaka porodica ima neku svoju “crnu ovcu” i da je krst tog čovjeka da bude “negativac” u porodici kako bi svi ostali “besprijekorni” i “regularni” imali dežurnog krivca.
-Ta osoba zapravo ponese na sebi negativnu energiju cijele porodice…
Dejan se ne drogira više, nema ni sredstava za to. Popije pivo u lokalnim marketima. Često me iznenadi svojom inteligencijom i preciznim zapažanjem. Reklo bi se da nije uspio da se izbori. Ja osjećam da je pobijedio samo što je živ i što hoda, hoda, hoda…
Od čega li bježi? Od mjesta nesreće? Ka čemu žuri? Ka majčinom zagrljaju? Ovo su samo moja pitanja i pokušaji da dam odgovor koji ne znamo…
Rekao mi je: “Sestro, ajde da se fotografišemo, da imamo lijepu zajedničku fotku, jedino ako te nije sramota moje prljave majice!?”
Pomislila sam: “Sramota me moje prljave duše jer mi je svaki beskućnik brat kome nekad pomognem, a češće izbjegnem jer mi je previše…”
Jedno nam je zajedničko brate, kad mi je najteže, ja hodam, hodam, hodam… – napisala je Aleksandra na kraju, prenosi Blic Žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu