U halama u kojima su se nekad proizvodili televizori, vrhunski pejsmejkeri, prvi jugoslovenski mikroprocesori i druga čuda tehnike, danas stanuju butici, kafići i kancelarije političkih stranaka.
– Evo, ovdje, gdje su ovi butici, bila je hala, u kojoj je moj pokojni otac radio cijeli radni vijek. Radničkom platom je othranio i odškolovao nas četvoro djece. A ovdje je bila je moja kancelarija. Tu sam radila 42 i po godine, od prvog radnog dana do penzije – priča Banjalučanka Milena Dodig (70).
Novokomponovani vašar
Ova nekadašnja komercijalistkinja i predsjednica sindikata danas, kao i drugi bivši radnici, u “Čajavec” može ući samo kao potrošač. Ako ima novaca. A nema.
– Nekad smo ovdje radili, stvarali, zarađivali, podizali ovaj grad. Danas, sa penzijom od 440 maraka, ne mogu kupiti ništa. Da mi nije kćerke, ne bih imala ni za hranu i lijekove – kaže Milena.
Ne voli, kaže, ni da uđe u kompleks “Čajavec”, koji se od giganta elektroindustrije svjetskog formata preobratio u novokomponovani vašar marketa, kafana, privatnih škola i univerziteta, noćnih klubova, sala za svadbe i sahrane i kičastih kancelarija, u kojima stoluju krojači sudbine naroda.
– Ovdje se najbolje vidi dokle smo dogurali. Mlađi ni ne znaju za drugačiji život, ali mi stariji znamo šta smo nekad bili i šta smo i danas mogli biti, da se privatizacija nije svela na pljačku i uništavanje industrije – kaže Milena.
Koliko je priča o usponu i padu “Čajaveca”, giganta elektroindustrije, koji je bio motor razvoja Banjaluke, bitna za razumijevanje situacije u kojoj su se danas našli ljudi koji žive od svog rada, svjesni su i u Fondaciji Fridfrih Ebert u BiH. Fondacija je ovu priču uvrsttila u seriju tekstzovas “Radnička prava u BiH”.
Titov potpis i stambeni fond
A priča o banjalučkom gigintu počela je davne 1950. godine, kada je predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, na osnovu odluke Vlade FNRJ, potpisao rješenje o osnivanju preduzeća “Rudi Čajavec” u Banjaluci.
Preduzeće, nazvano po čuvenom partizanskom pilotu, već naredne godine gradi hotel za smještaj svojih radnika. Slijedi usvajanje savremenih tehnologija, pa izgradnja novih pogona i zgrada sa stanovima za zaposlene.
Kako svjedoče bivši radnici, ovo preduzeće je, u doba socijalizma, imalo veći stambeni fond od cijelog grada Bijeljine!
Uz elektroniku za vojnu industriju, kojom su opremani tenkovi i avioni, “Čajavec” je proizvodio tranzistore, radio prijemnike za automobile, pa auto-elektroniku, UHF tjunere, televizore, računarsko-radarske sisteme, TV kamere, medicinsku elektroniku…
Mnogi od ovih proizvoda bili su prvi u Jugoslaviji i među prvima u svijetu.
Kultni “Čajavčev” portabl, ili kako se zvao “vikend” televizor, služio je kao monitor za računare “Komodor 64”.
Neuništivi fenovi
“Čajavec” je imao fabrički kompleks od 84.000 kvadratnih metara u centru Banjaluke, u kojem je radilo 10.500 radnika. Imao je i pogone u Foči, Laktašima, Čelincu, Šipovu i Ljubiji.
U Foči su se, na primjer, sedamdesetih godina prošlog vijeka proizvodili “neuništivi” fenovi za kosu, koji u mnogim domaćinstvima i danas služe.
Samo tokom jedne godine, 1965, u fabrici je zaposleno 3.000 radnika, među kojima 100 inženjera.
Na vrhuncu moći “Čajavec” je imao godišnji izvoz od 30 miliona američkih dolara.
U Naučno-istraživačkom centru, čuvenom “Čajevčevom” NIC-u, radilo je 500 vrhunskih inženjera, među kojima su mnogi bili magistri i doktori nauka. Njihov posao je bio da čitaju stručne časopise i smišljaju ideje za unapređenje proizvodnje.
Elekzrotehnički fakultet
I među majstorima i tehničarima u “Čajavecu” mnogi su bili uspješni inovatori. Njihovu kreativnost su rukovodioci posebno cijenili.
A među rukovodiocima “Čajaveca” bila su i mnoga zvučna imena. Na primjer, jedan od direktora je bio Živko Radišić, nekadašnji savezni ministar SFRJ i kasniji predsjedavajući Predsjedništva BiH.
I to nije sve.
“Čajavec” je osnovao Elektrotehnički fakultet, koji je i danas najbolja visokoškolska ustanova u Banjaluci.
“Čajavec” je izgradio stadion malih igara, čuveni “Mali Borac”, mjesto na kojem su stasale prve šampionske generacije banjalučkih rukometaša.
Taj je stadion prije 15-ak godina srušen da bi na tom mestu nikla stambeno-poslovna zgrada, u kojoj su se skućili neki ministri i gdje je sjedište Investiciono-razvojne banke RS. Gradnju ovog zdanja pratila je afera koja ni do danas nije razjašnjena.
“Čajavec” je osnovao i istoimeno kulturno-umjetničko društvo, koje će i nakon propasti preduzeća (p)ostati jedan od najboljih KUD-ova u BiH i na području bivše Jugoslavije.
KUD
Momčilo – Mošo Vesović, nekadašnji tehničar i komercijalista u “Čajavecu” i prvi predsjednik Razvojne organizacije sindikata ROS “Čajavec”, radni vijek je završio kao rukovodilac KUD “Čajavec”.
Svjedoči kako su njegovi folkloraši, kao najbolji KUD u BiH po ocjeni japanskih eksperata, 2004. gostovali u Japanu.
– U Japanu smo bili 40 dana, imali smo 22 cjelovečernja koncerta i nekoliko seminara. Japance je naše gostovanje koštalo 750.000 maraka. Bili smo jedini amaterski ansambl na tom festivalu, svi ostali su bili profesionalci, ali je ocijenjeno da smo bili među najboljima – priča ponosno Vesović.
Bio je to posljednji međunarodni uspjeh brenda “Čajavec”.
KUD “Čajavec” je prije nekoliko mjeseci deložiran iz svojih prostorija. Objekat u centru grada, u kojem su vježbali najuspešniji folkloraši u BiH, srušen je da bi novi vlasnici gradili novo zdanje.
Bio je to posljednji čin arčenja “Čajavčevih” kvadrata. Neki tvrde da ni tu nisu bila čista posla, kao ni u mnogim drugim transakcijama u vezi s rasparčavanjem i podjelom imovine nekadašnjeg giganta, pa stečajevima, privatizacijom, gašenjem proizvodnje…
Privatizacija
Vesović, koji je već pet godina penzioner, podsjeća da je Komisija za reviziju privatizacije još 2009. godine ustanovila da je privatizacija “Čajavčevih” preduzeća bila nezakonita i da je slučaj proslijeđen Specijalnom tužilaštvu RS. I nikom ništa.
– “Čajavec” je propao zbog dva ključna razloga. Prvi je atraktivna lokacija na kojoj su se nalazile njegove fabrike u Banjaluci. A drugi je novac. Kada smo ušli u privatizaciju 2006. godine imali smo 40 miliona dolara potraživanja u inostranstvu. Kad se sve završilo ostalo je desetak miliona. Dakle, 30 miliona dolara je isparilo – kaže Vesović.
Podsjeća da je “Čajavec”, dok je trajao, bio “država u državi”, da je imao izgrađen sistem, usmjeren na razvoj. I da “Čajavčevi” kadrovi, gdje god se nalazili, i danas donose napredak.
Ali, ni to nije pomoglo. Drugačiji su danas u Banjaluci prioriteti. I sistemi. I kadrovi.
Izložba o gubitnicima tranzicije
Slobodan Rašić Bobara, poznati banjalučki umjetnički fotograf i publicista, pet godina je radio na prikupljanju građe za izložbu “70 godina Čajaveca”.
Mada je bilo planirano da izložba, u kojoj je istorija čuvenog preduzeća prikazana kroz fotografije, dokumente, video klipove i instalacije, bude postavljena prošle godine u Banjaluci, na 70. godišnjicu preduzeća, to se nije desilo. Zbog korona pandemije, ali i zbog niza opstrukcija izložba u Banjaluci je nekoliko pta odgađana.
Zahvaljujući angažmanu Udruženja Radnička solidarnost u BiH” i podršci Fondacije “Roza Luksemburg”, izložba je premijerno predstavljena prošlog mjeseca u ateljeu “Ismet Mujezinović” u Tuzli.
Planirnao je da će u rodnom gradu ona biti postavljena u oktobru.
– Ovom temom se bavim iz uvjerenja i radoznalosti. Nikad nisam bio radnik “Čajaveca”, niti sam na bilo koji način vezan za to preduzeće, ali “Čajavec” je bitan dio istorije Banjaluke – kaže Bobara.
Publicista Đorđe Latinović je ocijenio da je ova izložba tužna foto-priča o deindustrijalizaciji Banjaluke, o dobitnicima i gubitnicama tranzicije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu