Samo ako pogledamo proteklih nekoliko dana i događaje na našoj javnoj sceni, počevši od porno skandala Dodikovog savjetnika preko bisera premijera Viškovića do javnog psovanja majke predsjednika SNSD-a narodnom poslaniku Perici Bundalu, dovoljno je da se zapitamo u kakvoj zemlji živimo i da li je moguće da smo to sebi dopustili. Odgovor nije nimalo umirujući naprotiv!
Živimo u zemlji u kojoj ne možemo reći da barem jedna privredna grana ili javno preduzeće ne stoji toliko loše jer sva stoje katastrofalno. Bahatost, nevaspitanje, primitivizam, vulgarnost (…) postali su uobičajen i poželjan način ponašanja za određene pojedince i grupe koje ih podržavaju. Dopustili smo sebi da se obrazovanost, pristojnost, odmjerenost, vaspitanje i maniri tretiraju kao znak slabosti, a pojedinci s navedenim osobinama opisuju se kao umišljeni, prepotentni i nedostojni.
Međutim, ljudi nisu krivi što je sistem vrijednosti potpuno uništen, što se diplome i ispiti kupuju kao na pijaci, što je obrazovan ”čudak”, a neobrazovani primitivac ”kralj”, što je bahat – ”čovjek sa stavom”, a odmjeren i vaspitan slabić, što je novac postao ugled, a prosjek sramota, što je kriminalac snalažljiv a pošten budala… Sve je to nama dala naša borba!
Kako smo se borili tako i imamo, a imamo predsjednika države koji više liči na kočijaša nego na predsjednika i vođu najveće političke partije u zemlji. Neki će reći ”kakav narod takva vlast”, ali lično ne mogu da se složim sa tom formulom. Narod Republike Srpske je zlatan, za razliku od političara! Imamo divne, marljive ljude, domaćine, gostoljubive, patriote… Upravo zbog toga lično bih obrnuo poznatu izreku i rekao ”kakva vlast takav narod”, jer kao prvo, SNSD i njegove perjanice na vlast nije doveo narod već stranci, a onda je isti taj SNSD na čelu s Miloradom Dodikom napravio onakav narod kakav njemu odgovara – siromašan, frustriran i željan spasioca, koji to zapravo nije niti će ikada biti.
Doktrina indoktrinacije nacionalne svijesti i uspostavljanje jedne vrste partijske, u kojoj se pojedinac i manja grupa ljudi poistovjećuje sa državom, stvarajući takvu sliku prema kojoj, ukoliko sa političke scene nestane vođa, automatski nestaje i država, savršen je put ka nacionalnom samouništenju. Pojedinac, osim naravno u Srednjem vijeku, nikada nije bio niti će ikada biti jednako država. Ne može niko da kaže da vlast i sistem nisu krivi što smo kao ljudi postali loši i bez trunke apatije i razumijevanja, jer baš kao što roditelji daju primjer djeci, tako i političari daju primjer svojim podanicima – članovima svojih političkih partija i građanima.
Kada se Milorad Dodik ponaša primitivno, prijeti Banjalučanima, vrijeđa studente, novinare… on na taj način daje primjer svom članstvu kako treba da se ponaša, pa gromoglasni aplauzi oduševljenja njegovih pristalica nakon što je političkom neistomišljeniku javno opsovao majku jesu užasavajući, ali ne i iznenađujući. Dubički, baš kao i svojevremeno gatački aplauzi neodoljivo podsjećaju na one frenetične aplauze publike kakve imamo priliku gledati samo u diktaturama poput Sjeverne Koreje, u kojim se, opet, dominantno vlada strahom. Tamošnji narod je prosto primoran da daje podršku i slijepo slijedi svaku riječ velikog vođe, jer mu od poslušnosti zavisi i sam život.
Interesantno je da ogromna većina funkcionera SNSD-a ima gotovo identične crte ponašanja i upravo zbog toga pitanje emancipacije nije više samo pitanje pojedinca već ozbiljno nacionalno pitanje. Mi već sada imamo nekoliko stotina hiljada ljudi za koje je obrazac ponašanja prvog čovjeka SNSD-a ideal kojem treba težiti, i to je veoma opasno. Ukoliko se uskoro nešto ne promijeni, prijeti nam situacija u kojoj će nas civilizovan svijet posmatrati kao primitivan i poludivlji narod koji nije u stanju da obezbijedi ni osnovno kućno vaspitanje odnosno primarnu socijalizaciju pojedinca.
Jedini način da se stvari pomjere sa mrtve tačke jeste uvođenje predmeta ”bonton” i ”lijepo ponašanje” u škole, jer kako god su građani mogli prihvatiti loš obrazac ponašanja, tako se stvari mogu okrenuti i u pozitivnom pravcu. Takođe, odmjereni, pristojni i obrazovani političari mogu građanima dati primjer i nadu da ipak može i drugačije i da političar ne mora nužno da bude neobrazovan, bahat i umišljen. Takvih pojedinaca u Republici Srpskoj je veoma malo i mogu se pobrojati na prste jedne ruke, ali opet, na kraju krajeva, i to je krivica vlasti i sistema, ali i svakog od nas pojedinačno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu