Vodi i školu keramike koju mogu da pohađaju svi građani, a sada znanje prenosi i obrazovanim umjetnicima.
Znam dosta vajara koji su u Beogradu završili fakultet da bi se bavili ovom umjetnošću, a onda su, uz to, počeli da rade keramiku, koju su učili kroz privatne škole. Zato sam pomislila: zašto ne bih i ja nekoga od ovih mlađih umjetnika obučila. Nadam se da će iskoristiti sve ono što im pokazujem i objašnjavam, jer nije lako prenijeti znanje za kratko vrijeme – priča Bikićeva.
Na Fakultetu primjenjenih umjetnosti i dizajna – odsjek keramika, u Beogradu, diplomirala je 1990. godine, ali više se bavi skulpturom.
– Više mi odgovara taj način izražavanja. Jedna sam od rijetkih koja je iskreno zavoljela ovu vrstu umjetnosti. Odsjek keramike dugo postoji na Fakultetu primjenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu. Jedno vrijeme na njega su se upisivali samo muškarci, a sada je to postalo popularno i među djevojkama. Ima dosta ljudi koji ne mogu ući na odsjek slikarstva, pa se prijave na keramiku, a onda tu ostanu do kraja, jer ona ima nešto magično. Ja sam odmah htjela baš taj odsjek. Prvi put sam se sa tim materijalom susrela u Aranđelovcu. Tamo je živjela i moja baka. Od tada traje ta ljubav – objašnjava ona.
Ima dosta umjetnika koji, prema njenim riječima, završe akademiju, a nakon toga se bave totalno nekim drugim poslom.
– Umjetnici sa kojima radim u školi su vrijedni mladi ljudi, koji su se podigli makar za jednu stepenicu više od tih ostalih, nepoznatih umjetnika. Toga je bilo i u moje doba. Imam i ja kolege koje nikada ništa nisu uradile, niti imale izložbu. Uglavnom rade u nekim institucijama i to je sve. Sada je toga još više među mladim umjetnicima. Njima je danas puno teže. Svi umjetnici nakon akademije hoće da se zaposle, što je normalno. Možda bi zajedničkim snagama trebali da poguraju institucije, da se taj njihov status riješi, da ne rade džabe. Ne mogu svi da dobiju posao. Kada sam ja završila, radovi su se mogli lakše prodati. Nije bilo interneta, ali je bilo interesovanja. Sada ljudi vole da pogledaju i „lajkuju“, ali od njih 100 jedan će doći da kupi neki moj rad – ističe Bikićeva za Srpskainfo.
Samostalne izložbe imala je u BiH, Italiji, Srbiji, Češkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, SAD, Francuskoj.
– Izložbe u Banjaluci su mi bile posebne. Prva samostalna izložba 1998. godine za mene je bila jedna tragikomična situacija. Umjesto da ostvarim status slobodnog umjetnika, mene su istjerali iz ateljea. To bila baš onako „lijepa nagrada“ od moje zajednice u to doba. Druga izložba 2007. godine u Muzeju savremene umjetnosti RS pomogla mi je da dokažem zrelost. Nakon nje sam dobila lijepe prilike i da zaradim novac. To je bilo moje zlatno doba. Zadnja, u Banskom dvoru, bila je pravi biser, i voljela bih da takvih izložbi, mimo moje Galerije, u gradu imam više – priznaje Sonja Bikić.
Sada, dodaje ona, radi na projektu koji je podržala opština, a koji će publici predstaviti u sepetembru.
“Papirologija mi uzima kreativnu energiju”
Poznato je da umjetnici ne vole da obavljaju poslove koji se tiču papirologije – administracije, a po tome ni Sonja Bikić nije izuzetak.
– Poreska uprava nadgleda rad Galerije. Sve to oko „papira“ me frustrira. Nervira me što naša kategorija umjetnosti ne postoji u društvu. Neki traže da se plaća porez na ručni rad 50 maraka mjesečno. Neko to može da izbjegne uz pomoć znanja, knjigovodstva. Oni koji rade neprijavljeno ne moraju da brinu oko svega toga, a meni to oduzima kreativnu energiju. Umjesto da se bavim onim što znam, moram da mislim na papirologiju. Ne volim to – iskrena je umjetnica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu