San koji je rastao sa mnom, gladajući na bijelom zidu roditeljske sobe uokvirenu sliku, blijedu reprodukciju, majušnog trga i zvijezdanog svoda nad njim.
I zamišljala sam da se na tom trgu i pod takvim nebom nastavljaju moje dječje grubo prekinute igre, da se tu ne uzimaju ni za šta učiteljičine šibe i moj strah, i da se kroz to iscrtava mapa ljubavi prema nekom dalekom mjestu i komadiću neba pod kojim je.
Poslije su se nizali odrasliji dani u godine dok se nije pojavila misao da na stvarnim mapama oživim san, a slikara koji je taj trg naslikao zavoljela sam ljubavlju kojom se voli skrovište u trešnjinoj krošnji ili ulica kojom srce pjeva. I otputovala sam jednog ljeta vođena smjernicama te svoje dječje ljubavi, i pronašla trg koji je obojio tamne podloge mog djetinjstva.
Dok sam pila kafu ispred kafane, koju je Visent van Gog naslikao, ozvjezdanu, ljudi su prolazili mirno trgom, turisti su kupovali magnete i crteže, i u svemu tome nije bilo one magičosti koju sam zamišljala, ali se javila neka rijetka bliskost sa svim i u svemu što sam gledala; sa tim nepoznatim ljudim, čempresima na horizontu, zvijezdama, krovovima…
Prisnost svega oko mene i mene sa svim u nečemu najtajnijem. Zapamtila sam taj trenutak jer ga nikad prije, a ni poslije, nisam doživjela u tolikoj jednostavnosti.
Bio je, čini mi se, žut kao Gogove licencije: polja, suncokreta i zvjezdanih gnjezdašaca. Ko zna šta se susrelo i dodirnulo tad, ali pouzdano znam da svi nosimo te treptaje milja i radosti samosebne, ergosumne. Dječje lično i prelično oživjelo je u predvečerju na trgu u Arlu dok se sunčeva svjetlost prelivala preko krovova i čempresa u plavet.
Gog je ličnom pletisankom obojio svod nad našim glavama i mladim zvijezdama kapnuo svjelost u tminu, zvijezdama koje ne sustiže jesen, koje se ne boje bolesti niti odlazaka preko rubova.
Uvjeravaju nas ti žuti krugovi da, ako poželimo, možemo biti jedna mala bezvremenost – možemo oživjeti tragove najljepših trenutaka od kojih smo tkani, a ima ih u davnim putovanjima, sakrivenim i neposlatim porukama, stidljivim prvim poljupcima.
Čudesan je to sjaj u nama sličan ovim žutim sestricama koje tješe noću: znaš da sam odnekud sa zvijezda // sav sam od svjetlosti stvoren. Кroz njihov sjaj osjećamo nepoznato u pozadini svega, slutnju da nismo od jedne materije i da u nama ima vrlo različitih i oprečnih sadržaja koji se priklanjaju i zvijezdama i blatu.
Da, na tom trgu ne može se biti samo posmatrač jer se otvaraju prolazi za fenomene koji nisu toliko u njegovoj geografiji, niti u njegovoj istoriji, nego u poeziji kojom diše sve u njemu, poeziji boja. U prelivima plave i zlatne doslikalo se istovremeno ono što vidimo i što naslućujemo, ono što želimo i što je bez čulišta.
Кo se ne bi uplašio te vlastite beskrajnosti koju izazivaju Gogove boje, i uplašeno pomilovao toliku ljepotu i bliskost. Onako sumartaistički, blago rukom.
Neizvjesno je, ali i neophodno, ići mapom jedne slike i tragati za dokazima da ti zaljuljani dani još dišu i da imaju potporu u nama. Utisnute mape u dječijoj mašti, kao pečat u toplom vosku, često vode misao kroz mnoge tužne i gorke dane, pomažući joj da nađe odredišta u samoj sebi.
Mali gradovi i njihovi kafei koji pogledaju na trg, radnjice sa hljebovima i voćem slika je ogromne radosti da smo jednom, neponovljivo jednom i da u naš dah ulaze boje i treptaji najkrhkijih postojanja.
Кoračajući uskim ulicama, sa nama pravi prve korake pomisao da se sve negdje i nekad može ponoviti imajući istu boju i ljupkost, i da ovo što osjetimo nisu samo geografske senzacije nego mogućnost da budemo svoji – cijeli svoji.
Prisnost sa sobom je zvjezdani roj. Onda nam se učini da je i naša sudbina izuzetna, i osjećanja posebna, i duša nekako velika, posebna.
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu