Bila je žrtva vršnjačkog nasilja koje je uglavnom okarakterisano kao psihičko i spas je morala da potraži u drugom razredu.
– Ja sam jako puno izostajala iz škole, ali to je uglavnom zbog toga bilo. Svi izostaju jer znaju da je sutra test, a ja nisam išla, jer sam znala da će se pričati o izletu na kojem smo bili. Nisam željela o tome da pričam i gledam te ljude. Jako puno puta sam ostajala kući. Bilo me je sramota što mi se to događa, jer sam mislila “nisam dovoljno jaka da se nosim s tim”. Mislila sam da se to nikom drugom ne događa – kaže Lucija za HRT, prenosi Blic.
Grupu koja je Luciji zadavala noćne more uglavnom je predvodila jedna osoba, koja je onda okretala i sve druge protiv nje.
– Ovi drugi su onda nastavljali da se ne bi njima to dogodilo. Onda je bila “fora” ići u Sloveniju u šoping, a ja nisam znala zašto bih išla tamo zbog jedne majice i tu je krenulo “ti to nemaš, mi tamo idemo i imamo” i to je mene jako mučilo. Kasnije u drugom-trećem razredu, krenulo je sve više i više, klinci su se derali na mene, zezali me, zadirkivali zato što nemam iste stvari kao i oni. Sve je bilo materijalno, pitali su me zašto učim toliko i slične stvari – kaže Lucija.
U petom razredu osnovne škole djeca su njenu kariranu košulju nazvala “bakinim stolnjakom”.
– Kući sam došla slomljena i tu je moja mama poludila i opet je išla na razgovor, ali su joj opet rekli: “Pa, ona je osjetljiva”. Onda su mi govorili da sam dječak, što se ne šminkam, na fizičkom, svi smo u istoj garderobi, sakriju ti stvari da ne možeš da se obučeš. “Gdje ti živiš, negdje u šumi?”, jer sam išla drugim putem od njih. Bila je situacija kad sam popravljala neku ocjenu i imala napisane bilješke na papiru, djevojčice su nahuškale dječaka da mi otme bilješke i on je to uradio i odnio njima, a one su ih samo pocijepale – kaže djevojka.
Kako kaže, ona je jedina od cijele generacije, od ljudi kojima su se iste stvari dešavale, odlučila da progovori i priča o tome što je muči.
– Svi me odmah pitaju: “Jel te dira neko” i misle da se radi o fizičkom nasilju, a ono postoji i u drugim oblicima. Profesori su uvijek smatrali da sam preosjetljiva, a ne vide šta im se dešava pred nosom. Uvijek je bila grupica od četvoro-petoro djece, koja je imala dogovor šta će reći ako njih pozovu. Mislim da se to samo jednom desilo, da su ih zvali, rekli su istu stvar i ispalo je da ja izmišljam – kaže Lucija.
Njena majka primijetila je da nešto nije u redu i odlučila da reaguje.
– Jedva su me natjerali da progovorim. Još jedna učiteljica se zauzela za mene i onda je mama dogovorila sa njom da mijenjam razred. I tako sam pobjegla od toga. Sad vidim da sam bila jaka kad sam rekla to, ali onda sam se osjećala jadno, patetično, pitala sam se zbog čega ne mogu da izdržim to, kad imam još samo četiri godine. A četiri godine je puno – kaže djevojka.
Dodaje da je zbog onoga što je prošla potpuno drugačija osoba.
– Nisam više onako povučena. Naučila sam da se zauzmem za sebe i ne dam da me iko zeza. Sad znam odmah da ih prepoznam i “iskorijenim” odmah u početku. Tad mi je trebalo da me neko prihvati i onda sam bila sama. Trebala mi je samo jedna osoba da bude tu, da budem zdravo dijete. Mene je to mučilo sa drugom djecom, mama i ja smo išle na razgovor kod učiteljice, ali učiteljice aposlutno nikada nisu pozvale njihove roditelje da se to međusobno reši. Nikad! Da smo se svi našli u toj prostoriji, roditelji od “te” osobe, ta osoba, mama ili tata, da bi se nešto riješilo. Prije nekog vremena sam srela svoju razrednu kod koje sam se prebacila, zagrlila je i zahvalila joj, jer ona me je spasila – zaključuje Lucija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu