Osamdesetogodišnji Milan, tri godine stariji od supruge, pripovijeda da su zdrav duh, dobro raspoloženje, optimizam i vjera u svaki dan i lijepo jutro, presudni za dugovječan život i uspješnu bračnu zajednicu. Boru, kako kaže, jednako voli sada kao i šezdesetih godina, dok su bili čobani. On je u Lijevče doselio u dječačkim danima iz rodnog Janja kod Šipova, a Boru, rođenu Tubin, upoznao napasajući krave i ovce.
Sjećam se dolaska u Lijevče polje. Najveću promjenu za mene predstavljale su duge njive, nepregledni reci kukuruza kojeg smo ručno okopavali, a nigdje hlada ni zaklona, jedino ispod zaprežnih kola – sjeća se Milan vremena od prije pola vijeka, kada je upoznao suprugu Boru.
Dogodilo se to, veli, kod stada, gdje su se pomiješale njihove krave i ovce. Nije prošlo dugo, a oni su se 1964. godine pred matičarem zakleli u doživotnu ljubav i vjernost.
– Tako je bilo, simpatije su se rađale na njivama, a momci curama udvarali drugačije nego sada. Često sam, umjesto Bore, vraćao njenu stoku, tjerao između njiva i ljetine. Štedio sam je, nisam dozvoljavao da se umara za stadom i tako stekao njenu simpatiju – opisuje Milan poznanstvo sa suprugom koja, zagonetno i pomalo prekorno, sramežljivo potvđuje njegove navode.
– Uzeli smo se u ljeto 1964. godine. U svojim svatovima vozili smo se u zaprežnim kolima, skromno i sirotinjski, ali svjesni da uspjeh, sreću, čine ljubav, razumijevanje, uvažavanje, a ne bogatstvo, kule i gradovi. Imamo sina i kćerku, Zorana i Zoricu, i tri unuka. Oni žive u Banjaluci i često nas posjećuju. Nas dvoje uvijek nešto radimo u bašti, imamo i stoku, svaki dan nam je ispunjen obavezama – opisuje Bora svoju i Milanovu bračnu zajednicu i porodične odnose.
Milan je u penziji duže od decenije, a radni vijek proveo je u građevinskim preduzećima. Penzija je skromna, veli, samo 250 maraka.
– Ne žalim se, bilo bi dobro da je malo veća penzija, ali kukanje ne vrijedi. Zato sijemo pšenicu, proizvodimo povrće, imamo sve što nam je potrebno za hranu. To nas održava u kondiciji, a koristi kućnom budžetu. Uvijek su nam ostave pune, ništa nam ne manjka – objašnjava Milan svoj ekonomski status.
Bašta jača od države
Na pominjanje penzije od 250 KM Bora šaljivo dobacuje.
– Moja zarada je veća od njegove, a nemam ni dana radnog staža. Bašta mi je jača od države, jer paradajz, krastavci, luk, peršun, krompir i drugo povrće koje proizvodim vrijedi duplo više od Milanove penzije – uvjerena je Bora, koja se hvali i ukusnim sirom, mlijekom i mliječnim proizvodima.
Kad bi dodala i pripremu hrane, veli Bora, čišćenje i uređenje kuće, pranje, peglanje, daleko bi bio kraj njenoj računici.
Ona i Milan, podstaknuti savremenim načinom kombajniranja, sjetve i žetve, dok u blizini odzvanjaju motori moćne poljoprivredne mehanizacije, sjećaju se primitivnog načina obrade zemljišta, mnogih poslova na njivama u vrijeme njihove mladosti.
– Sada je svaki seljak zapravo gospodin zato što koristi moderne mašine. Odavno se ništa ne radi ručno niti nosi na leđima. Motika i kosa za žito i livadu sada su u muzeju, a sve je na dugme, radi se sjedeći i za volanom. Mi smo rođeni u najteže vrijeme i odrastali u bijedi i siromaštvu nakon Drugog svjetskog rata. Sve smo ručno radili, a učinak je bio skroman – naizmjenično se u razgovoru, na vrelom julskom danu, smjenjuju Milan i Bora.
Ovo dvoje staraca kažu da su male parcele žita nekada kosili danima, a sada, dok se okrenu i donesu vode kombajneru, sve je gotovo, pokošeno, slama spakovana, pšenica u ambar smještena.
Šaljivi stihovi
Govoreći o zajedničkim obavezama i bračnom autoritetu, Milan je suprugu smjestio u šaljive stihove, dobrovoljno joj prepuštajući inicijativu.
– Kako kaže Bora, tako biti mora. Nema drugoga zavjeta – kaže Milan Cumbo, laskajući supruzi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu